ovo nije o glas

1. Čitanje između riječi

Ne posežem
Nisam čitao poruke da bih odgovorio.
Čitao sam ih da bih ostao.

Napisala je: Gdje si?
Dodala: Volim tvoje slovo.
Ne mene. Slovo. Dovoljno.

Uvijek mi je bilo lakše u jeziku nego u tijelu.
Tijelo traži odluke.
Jezik podnosi odgodu.

Pisala je o stvarima koje se šute.
Stajale su, uspravne, i promatrale me.

Pokušavao sam kružiti oko nje, tražiti pukotinu.
Odgovor nije bio važan.
Znao sam samo: tu mora ostati nešto između.

Rekla je da nikad neću znati sve.
Da joj se ne treba ispovijedati.
Da sam magla.

Ostavila je otvorenu sliku.
Ja nisam posegnuo.

Ne zato što nisam htio.
Dodir bi bio siromašniji od ovoga.

Neke stvari ostaju nedovršene.
Ne zato što su slabe.
Dovoljno su jake.

I to je poštovanje.

2. Tijelo koje diše

Ruke ne traže kožu — ovo je grabež.
Nije dodir, nego potres.
Zrak nema kamo pobjeći.
Ako treperi, to je od straha.

Ona se naginje.
Ne poziva.
Dopušta da se dogodi.

Dah udara u zidove sobe.
Koža na koži. Bez dogovora.
Nenapisano. Neustrašivo.

Prsti klize kao noževi.
Riječi su izbačene iz prostora.
Kosa pada, ne smeta.

Poljupci nisu nježni.
Zubi i usne.
Krv je blizu, ali ne treba je vidjeti.
Osjeti se na jeziku.

Ne mislimo.
Misao je luksuz koji danas ne postoji.

Svjetlo prodire i biva odbijeno.
Zavjese gube bitku.
Sjene se sudaraju po zidovima.

Kretanje je grubost.
Nježnost se pojavljuje samo kao posljedica unutarnje sile.

Nema imena.
Imena su za neko drugo vrijeme.
Samo tijela koja razvaljuju prostor i vrijeme.

Nije završeno.
Samo se prekida kad više nema snage.

3. Noge i ruke na jeziku

Noge vrište.
Riječi su sjebale jebuckanje.

Svaka rečenica udara u zglobove, kožu, mišiće.
Noge ne pitaju za dopuštenje.

One samo reagiraju,
trče naokolo tako da glava mlati po zidinama.

Ruke se pridružuju.
Polako, nepozvano, ali odlučno. koji ćemo kurac radit nadalje

Svaka ruka, svaka noga, gubi kontrolu nad sobom.
Sve se lomi kroz zrak i kroz tišinu.

Riječi više ne opisuju.
One naređuju, laju , rastvaraju.

Tijelo odgovara. Bez razmišljanja. Bez nježnosti.
Samo sirovost, brutalnost pokreta.

Disanje se odbija o zidove sobe.
Znoj s kože kipi, kosti se tresu.

Riječi su ostale izvan dosega, ali njihov odjek…
njihov odjek krši svaki prostor omeđen kožom.

Nema kompromisa.
Nema dodira koji bi to zaustavio.
Sve što postoji je impuls – snažan, bez kontrole.

I opet, ništa nije završeno.
Samo eksplozija sile.
Ruke, noge, riječi.
Sve sjebano a opet čiasto i živo.

Voli slovu, a ne tebe! I sada ti filozofiraš! Isplaći se! :-) Looseru!

nick....
Kako si napisao, tako i je