ovo nije o glas

Živjeli su neko vrijeme u svijetu gdje su riječi i dodiri nosili težinu. Učili su granice, konce i čvorove, osluškivali tišinu između znakova i očekivanja. Sve je imalo ime, dogovor i smisao.

S vremenom su pravila postajala labava i nejasna, poput svile napete između dvoje ljudi koji misle da znaju gdje stoje. Ona se mijenjala polako. Ono što je nekad bila razmjena, postajalo je zahtjev. Ono što je bio šapat, sada je bila naredba. Njegova uloga bila je samo slijediti i slušati.

U njenom glasu pojavila se hladnoća koja nije tražila pristanak, nego potvrdu. Njeno prisustvo obavilo je prostor poput teške zavjese, gušeći svaki neplanirani trzaj. On se zavaravao da se to zove povjerenjem. Govorio je sebi da je normalno da uloge ponekad pomiču, da bliskost traži i težinu i strpljenje. Ali postajalo je jasno da je teško razlučiti što je igra, a što stvarnost. Granice koje je mislio da poznaje polako su nestajale.

Zahtijevala je od njega apsolutno mirovanje. Ne radi pravila, ne radi igre, nego da vidi koliko daleko može uzdići njegovu poslušnost. Svaki trzaj, svaki pogled, svaki neizgovoreni otpor bio je ogledalo njene moći. On to nije mogao. Ne onako kako je ona tražila — bez daha, bez misli, bez sebe. Tijelo bi ga izdalo sitnim, nevoljnim znakovima života, a svaki takav znak razbuđivao je tišinu između njih.

Trajalo je dugo. Predugo da bi to još bila igra. Dani su gubili oblik, a noći svrhu. Nije više znao da li miruje jer želi ili jer je naučio da je otpor beskoristan.

Negdje u tom pomaku pojavila se potreba za nečim oštrijim. Ne riječima, ne pravilima. Otišla je u radnju koja nije bila za svakoga, gdje se metal bira tišinom, a ne savjetom. Nije tražila objašnjenja, samo osjećaj u ruci. Ono što je ponijela kući nije bio alat, nego odluka — tanka, hladna, precizna.

Bilo je dovoljno da metal dotakne kožu. Ožiljci su se množili. Njezini dodiri ostavljali su tragove. Vani je padao snijeg, tiho i gusto, prekrivajući svijet bijelim plaštom. On je stajao gol, osjećajući hladnoću koja ga je obavijala izvana i iznutra.

Kada ga je upitala kamo ide, samo je rekao:
— Moram nacijepati drva.

U mislima je pratio svoje bose korake u snijegu, korake golog čovjeka koji ide prema sjekiri zabijenoj u panj. Svaki zamah bio je precizan, odmjeren, iako ruke nisu dodirivale drvo. Cjepanice oko njega bile su tihe i mirne, čekajući svoj red. Ostavio je nju i sve što je bilo njihovo, na podu vlastite agonije.

Ništa više nije pripadalo njoj, pravilima, ni igri. Bio je sam, hladan, nepomičan, oslobođen u svojoj brutalnoj tišini. Velika krušna peć šutjela je u kutu sobe, ali on je u njoj čuo vlastitu glad — duboku, nezadovoljenu, ali konačno njegovu.

Koraci u snijegu i koraci u mislima stapali su se u jedan ritam, hladan i neumoljiv. U tom ritmu shvatio je: pravila su njegova, granice njegova, moć konačno njegova.

Snijeg je padao i dalje, a unutra, među čvorovima i tišinom, vidjele su se stope u snijegu. Jedino su pahulje bubnjale o tlo. Crveno se rasprostiralo po bjelini i nestalo pod bijelim plaštom.
Praznina.

. Prije će doći smak interneta nego što iz njega iščupaš korijenje.

Što bi vas potaknulo da zakoračite goli po snijegu i ostavite vlastite tragove?

upravo ono što si u postu napisao

par puta sam otišao gol ali bez tragova u snijegu.
Jbg nije bila zima.