Za one koji se ne boje osjecaja

Znamo da nam neki ljudi nisu dobri.
Ne trebaju nam dokazi — tijelo to zna prije razuma.
I svejedno ih biramo.

Ne zato što su posebni, nego zato što su emocionalno poznati.
Mozak ne traži ljubav, već obrazac.
Ako smo navikli na nesigurnost, mir nam djeluje dosadno, čak lažno.

Toksični odnosi nisu romantični, oni su kemijski.
Pažnja koja dolazi i nestaje stvara ovisnost jaču od razuma.
Ne zaljubljujemo se u osobu, nego u kaos koji ona proizvodi.

Intenzitet pogrešno nazivamo strašću.
Anksioznost zamjenjujemo za ljubav.
Bol postaje dokaz da nam je stalo.

Biramo ljude koji nas ne biraju jer vjerujemo da ćemo ih ovaj put natjerati da ostanu.
Ako uspijemo, mislimo da ćemo konačno biti dovoljni.

Ali istina je jednostavna i neugodna:
Ne privlače nas loši ljudi — privlači nas ono u nama što još nije izliječeno.
Dok to ne priznamo, nastavit ćemo miješati ljubav s patnjom i zvati to sudbinom.

Baš se pitam di nam je Nata? :)

Mozak je prespor, jbg – tijelo ga bez žmigavca ostavi u prašini… kahnm… pa, privlače li nas onda ljudi?

Nekak mislim da je ovo mene išlo ;)
Kaj buš... Polazim od sebe i lakše mi je vjerovati ljudima... Često me razočaraju ali još nisam odustala :)
Ja hlebinka :(

Mogla bih dosje pogledat...
Nekak nemam običaj ženske profile provjeravati jer mi nisu interesantni

Moram priznati da su me mnogi iznenadili... Negativno

Kak ih možeš imati 20-ak, na svima aktivan biti!?
Previše energije utrošene u ništa...

Yesssssss :)

Pola komentara obrisala...
Cijeli blog je sad besmislen :(
Sve obriši

Prilično bolna tema ali i istinita.

Slažem se sa slijedećim zaključkom:

Ali istina je jednostavna i neugodna:
Ne privlače nas loši ljudi — privlači nas ono u nama što još nije izliječeno.
Dok to ne priznamo, nastavit ćemo miješati ljubav s patnjom i zvati to sudbinom.