Za one koji se ne boje osjecaja

Znamo da nam neki ljudi nisu dobri.
Ne trebaju nam dokazi — tijelo to zna prije razuma.
I svejedno ih biramo.

Ne zato što su posebni, nego zato što su emocionalno poznati.
Mozak ne traži ljubav, već obrazac.
Ako smo navikli na nesigurnost, mir nam djeluje dosadno, čak lažno.

Toksični odnosi nisu romantični, oni su kemijski.
Pažnja koja dolazi i nestaje stvara ovisnost jaču od razuma.
Ne zaljubljujemo se u osobu, nego u kaos koji ona proizvodi.

Intenzitet pogrešno nazivamo strašću.
Anksioznost zamjenjujemo za ljubav.
Bol postaje dokaz da nam je stalo.

Biramo ljude koji nas ne biraju jer vjerujemo da ćemo ih ovaj put natjerati da ostanu.
Ako uspijemo, mislimo da ćemo konačno biti dovoljni.

Ali istina je jednostavna i neugodna:
Ne privlače nas loši ljudi — privlači nas ono u nama što još nije izliječeno.
Dok to ne priznamo, nastavit ćemo miješati ljubav s patnjom i zvati to sudbinom.

Postoje ljudi koje ne upoznamo u pravo vrijeme. Upoznamo ih previše rano ili malo prekasno. Kad još nismo spremni ili kad su oni već na nekom drugom mjestu u životu. I onda se dogodi ono najopasnije – kemija. Ona tiha, snažna, gotovo nepristojna. Ona koja se ne može objasniti, ali se osjeti u pogledu koji traje sekundu duže nego što bi trebao.

Vrijeme tada postaje najveći protivnik. Ne zato što ne ide, nego zato što ide u krivom smjeru. Jedno od vas ima prošlost koju još nosi, drugo budućnost koju ne može čekati. Okolnosti su neumoljive: udaljenost, obaveze, strahovi, ljudi koji već postoje u životima. I nitko nije kriv. To je možda i najteži dio.

Takvi odnosi nikad ne dobiju priliku da se potroše. Nema svađa do kraja, nema dosade, nema razočaranja koje bi ih ugasilo. Ostaju vječno “što bi bilo kad bi bilo”. Idealni baš zato što nikad nisu stvarni. I zato bole duže.

Ponekad se pitamo je li hrabrost ostati ili otići. Je li zrelost pustiti nešto što bi moglo biti lijepo, samo zato što sada ne može biti zdravo. Jer kemija bez vremena postaje nemir. A nemir, koliko god uzbudljiv bio, rijetko donosi mir.

I možda se ti ljudi nikad više ne sretnu. A možda se sretnu kad vrijeme napokon odluči stati na njihovu stranu. Do tada, ostaju dokaz da nisu sve priče stvorene da se ispričaju do kraja. Neke postoje samo da nas podsjete da smo sposobni osjetiti – duboko, iskreno i bez garancije.

Iskrica je zamišljena kao mjesto susreta, razgovora i možda početaka nečeg smislenog. U praksi, barem iz ženskog kuta, često se pretvara u katalog površnosti u kojem je prva rečenica važnija od karaktera, a aluzija važnija od stvarnog interesa. Previše muškaraca ondje djeluje kao da traže brzu zabavu, instant potvrdu ega ili još jedan chat koji neće voditi nikamo – osim, naravno, prema seksu kao jedinoj temi vrijednoj pažnje.

Nije problem u seksu samom po sebi. Problem je u tome što je kod mnogih to početak, sredina i kraj svake komunikacije. Kao da ne postoji radoznalost prema osobi s druge strane ekrana: tko je, što misli, što čita, čega se boji, čemu se nada. Umjesto toga, razgovori često zapnu na razini glupiranja, doskočica i ispraznih fora koje se ponavljaju iz profila u profil.

Možda bi pomoglo da se dio tog vremena preusmjeri s beskonačnog gledanja sporta i rasprava o rezultatima na nešto što malo širi vidike – recimo, knjige. Čitanje ne služi samo znanju, nego i empatiji. Knjige uče strpljenju, slušanju i razumijevanju nijansi, a upravo toga najviše nedostaje u online muško-ženskim odnosima. Teško je voditi smislen razgovor ako ti je vokabular sveden na par floskula i emotikona.

Naravno, ovo nije priča o svim muškarcima. Uvijek postoje iznimke – oni koji znaju razgovarati, koji su znatiželjni, duhoviti bez da budu banalni, i koji razumiju da zavođenje nije sprint nego maraton. Ali opći dojam ostaje: previše je onih koji bi htjeli sve, odmah i bez truda.

Možda je vrijeme da se i jedni i drugi zapitamo što zapravo tražimo. Ako su odnosi postali brza potrošna roba, nije čudo da su i razočaranja česta. Malo više dubine, malo manje površnosti, malo više čitanja između redaka – i u knjigama i u ljudima – ne bi škodilo nikome.

Sve češće imam osjećaj da su riječi postale lagane. Prelagane. Izgovaraju se brzo, bez težine i bez odgovornosti. „Čujemo se“, „Vidimo se“, „Javim se“, „Dogovoreno“. Lijepe, uredne rečenice koje zvuče kao obećanja, a zapravo su samo trenutna udobnost.

Površni ljudi često govore ono što je u tom trenutku najlakše reći. Ne zato što su zli, nego zato što ne žele nelagodu. Lakše je obećati nego objasniti. Lakše je ostaviti otvorena vrata nego reći da se ne želi ući unutra.

Problem nije u tome što se netko predomisli. To je ljudski. Problem je u tome što se sve češće zaboravlja da je druga strana stvarna osoba, a ne chat prozor koji se može zatvoriti bez posljedica. Da iza svake poruke postoji netko tko je povjerovao u izgovorenu riječ.

Površnost se danas često maskira kao sloboda. Kao opuštenost. Kao „ne dugujem nikome ništa“. A zapravo je to samo bijeg od odgovornosti. Jer odgovornost počinje onog trenutka kad nešto kažeš. Kad nekome daš nadu, očekivanje ili barem osjećaj sigurnosti.

Postoje ljudi koji će ti reći: „Vidimo se“, i stvarno misliti to. I postoje oni koji to kažu samo da razgovor završi ugodno. Razlika između njih nije u riječima, nego u karakteru.

Naučila sam da ne treba slušati što netko govori kad mu je lijepo, nego kako se ponaša kad dođe vrijeme da se riječi pretvore u djela. Jer obećanja bez namjere nisu nespretnost – to je izbor.

Možda sam staromodna, ali još uvijek vjerujem da riječ nešto znači. Da je dogovor dogovor. I da je iskren „ne mogu“ puno pošteniji od praznog „hoću“.

Na kraju, nisu nas umorili ljudi koji su bili iskreni, čak ni kad je boljelo. Umorili su nas oni koji su govorili lijepo, a nestajali tiho.

I zato danas biram drugačije. Biram ljude koji znaju težinu svojih riječi. Jer osjećaji nisu površni. I ne bi trebali biti.

Kažu da danas nikada nije bilo lakše upoznati nekoga. Jedan klik, jedna poruka, jedan „sviđa mi se“. Profili, slike, opisi, kilometri ljudi na dohvat prsta. Pa ipak, nikada nije bilo više samoće. Kako je to moguće?

Svi smo tu. Online. Dostupni. A opet – udaljeni.

Danas se upoznajemo brže nego ikad, ali se isto tako brzo i gubimo. Razgovori nestaju bez objašnjenja, poruke ostaju neodgovorene, ljudi odlaze bez pozdrava. Ghosting smo prihvatili kao nešto normalno, kao da emocije nemaju rok trajanja i kao da nitko nikome ništa ne duguje. A ipak, svi potajno želimo objašnjenje. Jednu iskrenu rečenicu. Jedan razlog.

Čini mi se da smo postali previše oprezni, a premalo hrabri. Lakše je nestati nego reći: „Nisam spreman“, „Ne osjećam isto“, ili najteže od svega – „Bojim se“. Jer danas se više bojimo emocija nego samoće.

Svi tražimo „ono nešto“, ali rijetko tko želi proći put do toga. Želimo kemiju odmah, savršenu komunikaciju, osobu bez mana. A istina je da prava povezanost ne dolazi u prvih pet poruka. Ona se gradi. Polako. Ponekad nespretno. Ponekad s tišinom. Ponekad s pogrešnim riječima.

Možda je problem u tome što smo zaboravili biti stvarni. Svi smo malo uljepšane verzije sebe – na slikama, u opisima, u prvim razgovorima. Pokazujemo najbolje, skrivamo ranjivo. A upravo je ranjivost ono što nas spaja. Ne savršenstvo.

Zanimljivo je kako svi žele iskrenost, ali se iskrenosti boje. Kako svi žele dubinu, ali ostaju na površini. Kako svi žele ljubav, ali bježe čim osjete da bi mogla postati stvarna.

Ne pišem ovo jer imam odgovore. Pišem jer imam pitanja. I jer vjerujem da još uvijek postoje ljudi koji žele više od dopisivanja bez smisla. Ljudi koji žele razgovor koji traje, pogled koji se pamti i osjećaj koji se ne briše jednim klikom.

Možda smo danas sami jer smo zaboravili kako se ostaje. Kako se sluša. Kako se daje šansa – drugima, ali i sebi.

A možda samo čekamo nekoga tko se neće uplašiti kad stvari postanu stvarne.

Ako si to ti – možda se već prepoznajemo.