zmajić

Slušaj pjesmu u svom srcu,

srcu svoje duše…

Raduj se, pleši,

pjevaj svim srcem, ispuni tijelo poletom…

Veseli se poput malog djeteta,

gledaj svijet kroz Dugine boje…

Učini sve da ti život bude bajka…

Možeš ti to!

Ti si pisac u duši,

pjesnik u srcu…

Ispisao si već na tisuće stranica

a da toga nisi bio ni svjestan…

Sad širom otvorenih očiju,

sa punom sviješću,

kreni pisati

još neispričanu

Bajku…

Pukotina ima svaki život,
Kroz koje bližnji radoznalo zure
Motreći naše dane što se žure.

I tako ništa nije posve naše:
Mi srčemo taj život kao vino
Iz tuđom rukom uprljane čaše.

Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj duši, i biti nevidljiv –

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Nečujno vali jedne ponornice

D C..

https://m.youtube.com/watch?v=ssqHxLcsVOY