Vjerojatno proživljeno, a zasigurno neistraženo (Nastavak: Tretji dio)
POČETAK?
Probudio se na terasi. Sunce je polako grijalo njezinu kožu. Lagani vjetrić jedva je pomicao lišće. Pramen kose zadrhtao je u zraku. Osmijeh mu se razlije kada je vidio kako se proteže. Lagano popuštajući, promatra je u tišini. Svaki pokret bio je njezin, a ipak ga je zvao da bude tu.
– Žao mi je – kaže tiho. – Ponekad ostanem budna i kad spavam.
Tišina se spustila među njih poput pokrivača. Njegov dah se usporio, a srce mu se smirilo pod težinom njezine prisutnosti. On joj pruža ruku da joj pomogne ustati. Lagano je zagrli kao lahor i krene prema kući. Ona ide prirodno, bez njega, korak po korak.
Ljuljačka pod granom ostala je mirna koliko može. Kao čovjek koji stoji i čeka, povremeno prebacuje težinu s noge na nogu.
Unutra, on navlači zavjese poluprozračno, istjerujući jutarnje svjetlo da dade dijelu tame šansu i stvori snošljivu polutamu. Njegova drskost lagano namješta osmijeh u kutu njezinih usana, ali ne razotkriva ništa više.
On joj pruža njihove mobitele. Na njegovom stoji poruka od sinoć, kratka i jasna:
“Sutra vjerojatno neću moći na posao. Loše se osjećam.”
Te riječi nisu bile samo informacije; stvorile su prostor u kojem bi mogli ostati zajedno, produžile trenutak i otvorile mogućnost igre – njegova suptilna drskost lako se naslućivala, ali njezina odluka još je lebdeća, neizrečena, između njih. Neizvjesnost do pucanja.
Gleda ju u oči. Pokušava iščitati budućnost iz njih. Zelenooka ostaje tajnovita, nijedna misao nije mu otkrivena.
Svaka zraka svjetla, svaki pramen kose i lagani šum vjetra sada su dio njihove tihe igre. Sve ostaje neizrečeno. Ona bira; on samo naslućuje. Igra se nastavlja, sada u polusjenci, napeto i potpuno njihova.
Ono iznad njih pamti bolje nego oni sami.
PROMATRAČ
Ono lebdi iznad terase i kuće, između svjetla i sjene. Gleda ih kako se bude, kako tišina polako ispuni prostor između njih. Sunce grije njezinu kožu, a vjetar nosi pramenove kose. Ljuljačka pod granom miruje – nepomična koliko može, povremeno prebacujući težinu.
Ono osjeća napetost koja se kuha u njemu, ali ne zna hoće li se strast ikada probuditi ili će nestati u neodređenosti. Svaki njezin pokret, svaki njegov dah, svaki pramen kose i šum vjetra upija. Sve postaje ritam, igra u kojoj ono još nema uloge osim da promatra.
Ono ne sudi, ne predviđa, ne intervenira – samo bilježi, miješa i osjeća energiju koja se stvara među njima. Poruka je poslana, ali ono zna: pravi izbor ostaje na njoj. Igra je njihova, a ono lebdi iznad, prisutno, nesigurno, s blagim osmijehom koji nastaje iz uživanja u stvaranju.
Svaki trenutak nosi težinu onoga što će tek doći. Ono je tu, i to je dovoljno.
10.01.2026. u 15:21 | Dodaj komentar