Čovječe, kakav blog!

(Bez uvoda zašto, kome i kako.
Isto tako: s time da osoba zna sve što treba znati o mom životu, pa će slučajnim posjetiteljima tekst sasvim vjerojatno biti manje jasan ili manje zanimljiv. E, idemo).

-----------------------------
Svi u nekim godinama jednostavno postanemo pomalo smiješni tražeći ljubav.
Pogledajmo, recimo, Ljubav je na selu.
Sa simpatijama navijamo za mlade ljude, a stare sprdamo jer su nam zaista odvratni dok (nedavno škicnula) jedno drugom mažu varikozne vene na plaži. Hahaha stari bi jebo, hohoho baba se popalila...

Za sve, u idealnim okolnostima, postoji neki idealni moment.
Govoreći o ljubavi, ONO PRAVO bilo bi diskutirati o mladima pred kojima je budućnost, koji nemaju poraza, repova, potrošenosti itd.
Idealno bi bilo i da su ti mladi kak treba biti, pa možda ne bi nikad došlo do razvoda.
(A možda bi nekom od njih pao klavir na glavu pa jebiga).

Sve u svemu, idealno bi bilo da se dvoje mladih upoznaju i tamo negdje od šesnaeste pa do duboko u starosti žive skupa, izrode zajedničku djecu, pritom su bogati, lijepi, dragi, skromni, cijene jedno drugo, nema nikakvih fizičkih i psihičkih anomalija, opterećenja...
No, tog je malo.
........................................

Vremena su takva.
Imamo te pseće majke, feministice, vječne dječake, imamo ljude koji su zaista korektni pa eto izvisili ili se našli u nekom razvodu gde su krivi manje ili više ili ne osobito,
imamo ljude u egzistencijalnim problemima koji su sputani mišlju da gdje će ženu/muža i djecu kad mu/joj je lutrija poplaćati račune i osobnim luksuzom smatraju avokado,
imamo mentalne poremećaje,
imamo zahtjevne obiteljske situacije gdje netko ima ludu mamu, siromašnog dedu, tko zna što,
imamo udovce,
samohrane roditelje,
ljude koji plaćaju pet alimentacija,
koje je vrijeme nekako prevarilo i samo su se odjednom našli kao debele babetine ili krezubi šupački starci,
imamo svega i svačega...

Ali i u tim i takvim kategorijama- imamo one koji bi voljeli nešto dati, nešto primiti,
podijeliti s nekim jumbo pizzu,
prošetati,
poševiti se,
pa možda i ono što se kaže "s nekim zajedno ići kroz život".

----------------------------------------
Toliko je načina za pogriješiti i kad nema dodatnih zapetljancija.
U procjeni.
U tome da život ima nekakav drugačiji plan.
Da netko od ono dvoje mladih i idealnih oboli od nečeg, pogine, pukne, da se život pretvori u muku oko plaćanja Elektre, da se rodi dijete s bolešću, da nastane rat...

A sad zamisli tek koliko je načina za zajebati kad se nakupi godina; a s godinama i grešaka.
Čovjek toliko toga ispravno i iskreno želi, pa se pokaže kao pogrešno.
Greška je kad srlja.
Greška je kad neidealno.
A greška je i kad je preoprezan.
Sve nas vrijeme već nekako izazove : "priznaj, nije baš glatko, ha?"

I mene je, naravno da jest.
I kad sam baš bila naivna i glupa pa srcem i grlom u jagode.
I kad sam mislila da sam prešla igricu i da sam upravo vrlo pametna, i da je prošao čitav vijek u oprezu (razlika između moja dva sina je 12 godina).
I ispalo je da sam se našla u potpunom kurcu, potpuno izdana, potpuno razočarana, i čak štoviše dobila prepune kofere kojekakvih problema, od pravnih do naprosto onih "ruralno ličkih", i našla sam se ne na koljenima nego u tri pičke mile materine.

----------------------------

Govoreći o problemima- e tko ih nije nakupio do nekih godina (u odnosu na one inicijalne, mlađahne, kad se očekuje ionako da je život pred nama pa ćemo u hodu i zajedno sve poriješavati?)

Ja sa svojim problemima oprezno.
Bez potrebe za velikim detaljima: nikad nisam očekivala a kamoli tražila da me netko kranom iz govana vadi.
Prvo- ako bih nekog voljela, smatram to nepoštenim: ako te volim, nema mi smisla da plivaš sa mnom u govnima, radije bih te pozvala u jacuzzi.
A te su nakane često kao kredit: prisjedne ti.
Grozim se mogućnosti da "prečicom" primjerice pohrlim starom dobrostojećem tipu, on mi sredi što već (stolariju, kredit, nebitno što) i onda se nađem u kamati gdje u sebi naričem "djevojka neće nedragoga" ali nemam gdje iz toga.

Mislim da je tu najbolje kao u Haustorovoj "Eni", svoje loše dane gristi sam.

Isto zapravo očekujem i od muškaraca.
Naravno da svatko može biti sa svakim, teška su vremena, i već za besplatnu sobu mogla bih si u ovom trenutku naći ako ništa drugo nekog tipa koji se malo sjebao kockanjem ili slično- i ne morati sjekirom zamahnuti, na noćni šum iz dvorišta se ne prenuti, možda bi moglo...
Ali ne bih, hvala.

Po načelu fair play- ajde da meni moje brige budu dovoljne.
I ajde da ih ne prtim nekom tko ima svoje brige.
-------------------------------------

Mislim da postoji vrijeme u čovjekovom životu kad jednostavno ne može prizvati ništa dobro.
Nekakvi životni očaji.
Žalovanja.
Tjelesne i mentalne bolesti.
Bankroti.
Naravno, sve to što je totalno govno i gdje možeš ili naći mazohista i očajnika još goreg nego što si ti.
Ili pak sumnjivog dobrotvora koji će ti već negdje naplatiti svoju milost što te primao u život očerupanog, sjebanog i na dnu.
Ili još gore.

Priče o tome gdje Hose Armando dolazi slijepoj Esmeraldi i ona progleda...
Gdje primiš razjebanog beskućnika a onda on pokaže lepezu svog plemićkog srca, junačke duše i kad se obrije bolji je macan od Brada Pitta...
Gle, ajmo biti realni.

----------------------------------------
S ovim znanjem, bila bih (i jesam) vrlo sumnjičava prema svim muškarcima koji su u nekim godinama solo.
Ako je razveden- zašto (slobodno se to pitajte i za mene).
Ako je solo- zašto.

Danas bi mi, s iskustvom i pravom, još sumnjiviji bili neki koji se na pragu pedesete preporađa pa uviđa da bi on bio muž i tata, brojeći moje jajne stanice preostale oko četrdesete.
(Još znam čuti i "pa što, ti si rađala, ti ćeš duže moći"- what?

Dedeki kojima sam "možda moguća jer životno u problemima" za mene ostaju nakaradna kategorija polupedofila- deda mogu ja biti u govnima do guše pa opet na to mi tvoje dvije suve šljive iz kompota (testisi) samo još fale.

Kao ja svoja dva sina i razne izbore, razne stvari koje nisam birala, razne probleme a bogami i razne dobitke kroz život- tako ima i ta druga strana svoje.
Iako se volimo nadati da kad imamo osobu pored sebe, "zajedno nosimo križeve", meni je daleko logičnija i ispravnija ona čini mi se Pupačićeva: "dva noža na križ to je križ....... dvije daske na križ to je križ.........samo dva čovjeka na križ to su vavik dva križa!"

......................................
Ne moraju samo samohrani roditelji i djeca biti "problematična iskustva" (daleko od toga, Bože me sakloni).
Još više pizdarije i tereta možeš imati s tipom ili ženskom koja uopće nema djecu, no recimo ima ludu mater, kredit, sedam mačaka i pasa, pitaj boga kakve traume i sranja.
Osobno, lakše bih i radije bila s tipom koji ima nekoliko djece, nego bedinala nečiju Staramajku, i slična sranja.

No u svakom slučaju- nikad ne reci nikad, sve se u nekoj teoriji može, ali ljudi koji do nekih godina u životu nemaju ni briga ni pameti ili su ispali iz nekog čudesnog svemira gdje bivaju s pegazima i rozim kunićima; ili su toliko "uščuvani" da su realno idioti koji sa životom nemaju veze: fakat ne bih tipa koji je cijeli život gejmao, papao ručkiće svoje 85godišnje mame, a emotivni angažman mu je bio šetati cucka na lajni, povremeno se izdrkati na neko dupe poslije aftera i slično.

Imam problem s vrlo problematičnim okolnostima koje bi me suviše angažirale.
Možda i veći s banalnim, kukavičkim emotivno-životnim CV-ima, mačjim očevima i sličnim psihićima.

---------------------------

I u svojoj životnoj situaciji i dalje imam preferencije, ukus, a i svoje vlastite kvalitete.
Ne želim se (a vala i ne mogu) skrušiti pa zato što sam udovica npr. zaboraviti da sam pročitala par milijuna stranica kojekakve literature u životu, da sam 180cm visoka, ili da mi se povraća na tipove s dugim noktima i slično.
Ne mogu odstupiti od svog identiteta, onog što me pali, onog od čega ne bih orah iz ruke uzela.

Mogu imati svijest o sebi, svojim limitima, okolnostima.
No ne mogu se niti želim "ispričati" za život koji sam imala dosad.
Mogu ga objasniti, mogu ispripovijedati. Ali ne mogu ni u ludilu bježati od svojih uloga i dužnosti.

Naravno, postoje samohrani roditelji svakakvi. Neki samo elegantno "gurnu djecu u stranu" da ne smetaju novom jebaču, ono kao karfiol koji ne možeš baš baciti na pod ali ide na rub tanjura.
Imate čak i na određenim američkim krimi podcastima "mame" koje su svoje kćerke nudile novim jebačima za seks igrice.
Ima raznih raga i nakarada.
A ima i normalnih ljudi koji će uvijek na prvom mjestu imati svoju djecu, pa da su ih sa samim sotonom izrađale.

U tom smislu, ja sam potpuno spremna odreći se svih kombinacija gdje bi išta tu bilo nejasno.
I svjesna sam da :
1- muškarac koji nema djecu nemam pojma zašto bi baš moju sa mnom odgajao jer očito to nije lajfstajl koji bi htio
2- muškarac koji prihvaća moju djecu lako moguće da bi želio imati i zajedničku a za to se sad smatram biološki prestarom
3- muškarac koji se "ne paća" u moj život može biti nešto u stilu "ti si kurva koju ne moram da plaćam"

I nemam problem s tim da preskočim ovaj krug, uostalom imajući svojih i radosti i muka.
Postoje i određeni gušti "nemanja nikog" u komprimiranim životnim fazama.

Vidiš, ima trenutaka kad mi je baš strašno krivo što nemam nekog dasu.
Imam ja taj mentalitet i tu nema lijeka (ako ga treba biti?): ja volim da muško vozi, da me muško izvede na večeru pa ja tu nešto križam noge i imala sam se radšta isfenirati kod frizerke, nisam ja tip za sama piti kavu, a još manje za sama se jebati s tim lampicama na autu (koje ulje? što sad ulje? di da ga namažem?)


------------------------
Ali svjesna sam da nije ispalo ono kako sam željela: mama, tata i djeca.
Doista nisam od fele feministica koje će zadovoljstvo naći u Manolo Blahnik štiklama, nisam dovoljno cool ili jadna da se kurvam s random tipovima, a nisam ni psiho koji miješa pse i ljude pa da se nađem u tome ili sličnim shizo deluzijama.

Još manje sam netko tko je voljan praviti se da nije mama, osporiti si pravo na nepovjerenje, ili oduzeti nekom pravo da si u životu nužno ne želi ono što moj život jest i što predstavlja.
Ali jest i to predstavlja.

Znam ja, proći će sve
Nije mi dvadeset dve

Uskoro mi je 39, i u mom životu ima fenomenalnih i užasnih stvari. I iza mene, i sad, a vjerojatno i ispred mene slično tako.
Ja se nadam, bolje.
No kako god bilo: to sam što sam, ta sam koja jesam, i odana sam kao pseto svim idealima koje imam.
Nisam za velike kompromise po pitanju mojih prioriteta i svetinja.
Voljna sam poslušati i drugu stranu sa svojim, ne tražim roba.
Voljna sam prilagoditi, promijeniti- ali ne samo tako, a neke okolnosti ni pod razno (npr. princip mog majčinstva, ili bazični osjećaj za fair play i normalnost koju nakon svega cijenim kao nitko).

U samoći, koja mi nikad nije bila niti mi je sad ideal, plivam kao i većina nas.
Ima trenutaka kad se osjećam baš tužno, kao da imam ostatak nekog dobrog vina koje mi je žao proliti a ne znam kako ponuditi... Kome? Da li je to neprilično?

Ima trenutaka kad se osjećam odlično, kad ne moram opravdavati salo s trbuha, potrebu za Canesten vaginaletama jer sam se sjebala perući se antibakterijskim sapunima, kad dignem noge uvis i ne jebe me bi li moj dragi možda u juhici knedle kakve je radila njegova mama.

Ima trenutaka kad mi se čini, ipak, da se lijepe stvari događaju uvijek, pa možda i o našim strepnjama i pravilima neovisno.
Uvijek je dobro imati otvoreno srce za čuda, a ljubav to jest.