Za one koji se ne boje osjecaja

Postoje ljudi koje ne upoznamo u pravo vrijeme. Upoznamo ih previše rano ili malo prekasno. Kad još nismo spremni ili kad su oni već na nekom drugom mjestu u životu. I onda se dogodi ono najopasnije – kemija. Ona tiha, snažna, gotovo nepristojna. Ona koja se ne može objasniti, ali se osjeti u pogledu koji traje sekundu duže nego što bi trebao.

Vrijeme tada postaje najveći protivnik. Ne zato što ne ide, nego zato što ide u krivom smjeru. Jedno od vas ima prošlost koju još nosi, drugo budućnost koju ne može čekati. Okolnosti su neumoljive: udaljenost, obaveze, strahovi, ljudi koji već postoje u životima. I nitko nije kriv. To je možda i najteži dio.

Takvi odnosi nikad ne dobiju priliku da se potroše. Nema svađa do kraja, nema dosade, nema razočaranja koje bi ih ugasilo. Ostaju vječno “što bi bilo kad bi bilo”. Idealni baš zato što nikad nisu stvarni. I zato bole duže.

Ponekad se pitamo je li hrabrost ostati ili otići. Je li zrelost pustiti nešto što bi moglo biti lijepo, samo zato što sada ne može biti zdravo. Jer kemija bez vremena postaje nemir. A nemir, koliko god uzbudljiv bio, rijetko donosi mir.

I možda se ti ljudi nikad više ne sretnu. A možda se sretnu kad vrijeme napokon odluči stati na njihovu stranu. Do tada, ostaju dokaz da nisu sve priče stvorene da se ispričaju do kraja. Neke postoje samo da nas podsjete da smo sposobni osjetiti – duboko, iskreno i bez garancije.