Bijela Ruža

Bilo je to davne 1991, imala sam samo 20 godina, kad je drzava u kojoj sam rodjena i odrasla prestala da postoji za mene i za veliku vecinu drugih. Poceo je strasan rat. Pocele su se stvarati nove drzave na tim tamo prostorima.Bila sam mlada i trebala sam, kao i vecina mojih vrsnjaka poceti raditi. Tada sam vec bila udata. Zbog te lude situacije i nemoci bilo sta uciniti, bilo je grozno sve to gledati. Rat je uzimao svoj mah i tako je bio sve blize i blize mome rodnom gradu.
Zbog ogromne kolicine ljubavi u meni, donijela sam odluku da postanem mama, da to ludo vrijeme provedem u necemu smislenom. Nadala sam se i vjerovala da cemo ostati u nasem domu, da cu dijete podici i kad sve to prodje poceti raditi i zivjeti jedan jednostavan zivot kao velika vecina.
Od silnog stresa i straha kojeg sam nesvjesno nosila u sebi, moja prva i druga trudnoca su zavrsile spontanim pobacajem. Morala sam da se oslobodim tih emocija koje su dolazile i straha za buducnost. Kad sam treci put ostala trudna, predlozila sam muzu da idemo odatle. Nije htjeo i objasni je zasto ali je rekao da ja idem.Nisam htjela bez njega i odlucila sam ostati jer bit ce bolje i za njega ako sam tu i dijete koje se trebalo roditi.
Dogodio se i taj dan, rodila sam dijete u najtezim uvjetima jer rat je bio toliko blizu nas. Bile su komplikacije poslije poroda ali prezivjela sam.
Sve smo imali, divnu kucu i sve ostalo potrebno za zivot.
Kad je dijete bilo staro 3 mjeseca, mjesta u nasoj opcini su zahvatile teske ratne borbe. Brzo je zavrseno i slabiji su protjerani. Nisam bila u toj masi jer sam zivjela u elitnom naselju u blizini centra grada. I to naselje je bilo cuvano kako bi se sprijecili jos veci zlocini.
Moji najbliznji dozivjeli su velike strahote. Donijela sam odluku pridruziti se mome narodu koji je bio protjeran u jedan grad 30-ak km daleko.
Ucinila sam sve sto je bilo potrebno. Spakovala malo stvari za sebe i dijete. Sve ostavila. Nasla pogodnu osobu koja ce nas prevesti tamo.
Bilo je to na moj 22-i rodjendan. Moja najbolja prijateljica je krenula samnom jer u tom gradu je imala rodbinu i obecala mi da cu biti kod njene rodice. Put koji smo presli bio je opasan. Na jednoj od kontrola vojnik je htjeo da nas ubije. Ali taj covjek sto nas je prevezao je sprijecio to. To je najduze putovanje u mome zivotu. Osjecaji su morali biti zaledjeni. Disala sam samo zbog djeteta i dala obecanje da cu sve izdrzati.
Stigli smo u taj grad. I smjestili se kod jedne divne mlade zene, rodice od moje prijateljice koja je samo prenocila i sutradan se vratila sumskim putem pjesice. Otisla je po svoje malo dijete i stvari i trebala se vratiti.
To sto je ona uradila za mene je preveliko. Ostavila je svoje malo dijete i krenula samnom na taj put straha, neznajuci da cemo zive stici.
Kad je otisla molila sam se Bogu da se sretno vrati sa svojim djetetom.
Bilo je tako. Ta njena rodica je imala brata koji je otiso iz tog grada. Njegov mali stan je bio slobodan i nas dvije smo se uselile tu.
Imale smo tu srecu da nismo morale biti u skolama, fabrikama kao velika vecina. Neki mjestani su primali u svoje domove izbjeglice.
Bilo je tesko, nismo imali dovoljno hrane, nestajalo je struje i zivot u neizvjesnoti je radio svoje. Znali smo da tu ne mozemo ostati. Bilo je pitanje dana kad ce itaj grad biti napadnut. Cekalo se da stignu autobusi i kamioni koji ce nas prebaciti na jug i dalje na zapad.
Nakon 2 mjeseca dogodilo se to. Krenuo je prvi konvoj evakuacije nas koji smo bili tu izbjeglice. Krenulo je 16 autobusa i 16 kamiona.
Taj prvi konvoj cinili su zene s malom djecom i jedan dio ostalih.
Ja i prijateljica s nasom djecom i ostalima bili smo u autobusu.
Moje srce se cijepalo od bola i tuge jer u tome gradu, rodnom mjestu, gradu u kojem sam zivjela i jednom od susjednih gradova ostali su u teskim uvjetima moji najbliznji. Nije bilo suza dugo prije toga jer morala sam biti jaka. Bol i tuga su cinili da sam bila nijema. Moja velika sreca, blagoslov i spas bilo je moje dijete i sve sam cinila da se odrzim u toj situaciji.
Nakon 3 dana voznje stigli smo na jug drzave. Preumorni i iscpljeni od puta. Ostala sam na tom mjestu jos 12 sati s prijateljicom i jos nekoliko nas koji nismo htjeli prihvatiti taj smjestaj. Prebacili se do najblizeg grada i zatrazili drugi smjestaj. Dobili smo to u Vagon naselju, vlakovi smjesteni na ttacnicama slijepog kolosijeka, ogradjeni zicom.Bilo je pretesko za zivot u tim uvjetima s malim djetetom i svemu otalome.Dosla sam tu sa malom torbom i djetetom.
Moja najveca sreca i nesto najpametnije sto sam uradila kad sam krenula iz rodnog grada je ta da sam ponijela potrebnu dokumentaciju. Kad sam bila u tom susjednom gradu saznala sam da mi fali nesto od te dokumentacije. Ostavila sam malo dijete kod daljne rodice i zene koja je zivjela u naselju u kojem sam odrasla. S grupom osoba pjeske, sumskim putem sam otisla po te dokumenta.
Bio je to put najveceg straha. Strasne situacije su se dogodile. Izbjegla sam to, spasila se i sretno se vratila djetetu.
U tim teskim uvjetima u Vagon naselju trazila sam rjesenje. Od svim mogucih izbora i mogucnosti odlucila sam otici. Znala sam sto i kako trebam. I tako sam ucinila. Sve to uzelo je 10 mjeseci i dosao je dan kad smo krenuli z Svedsku s saznanjem da svi mi s hrvatskom putovnicom bit cemo vraceni. Sretno smo stigli i isti tjedan ispratili smo 2 autobusa ljudi koji su bili u istoj situaciji kao i mi.
Nakn dva mjeseca dobili smo i mi pismenu informaciju da se trebamo vratiti i zabranu 2 godine ulaska u Svedsku. Dobili smo vrijeme u migraciji da tu odluku prihvatimo i potpisemo. Nismo nikada otisli na taj sastanak. Za to kratko vrijeme dobili smo informaciju, stvorili su se ljudi koji su nam pomogli da zivim skriveni / ilegalno. Nije bilo kaznjivo sve dok ti koji su pomogli rade to gratis. I ako bi nas otkrila policija tada bi nas slucaj pocinjao ispocetka.
Selili smo se daleko i nekoliko puta i na kraju smo stigli do osobe koja nam je mogla pomoci u svemu i u pisanju zahtjeva migraciji. Nakon 3 mjeseca kao ilegalni migranti to mjesto gdje smo bili dosla je policija po nas. Odvezli su nas u policijsku stanicu i rekli da mozemo vratiti se u neki od centara gdje su bili smjesteni ostali.
Odbili smo to, vratili smo se na mjesto gdje smo vec bili. Osoba koja nam je pomagala u svemu rekla je da mozemo ostati koliko zelimo i da ce nam i dalje pomagati. Pisao je migraciji da nam odobri taj smjestaj i da pocnemo dobijati novac na koji smo imali pravo. Mnogo puta smo dobili odbijenicu za to ali nakon 10 mjeseci dogodilo se i to.
Zivot je postao laksi, bez straha i s velikom nadom da cemo ostati.
I to se dogodilo dan prije 3 godine zivota u Svedskoj. Dobili smo stalne boravisne i radne dozvole. Moj san i borba nisu bili uzalud.
Bilo je to pred moj 26. rodjenadan. Bilo je to nakon 6 godina zivota koji je bio ispunjen svim i svacim. Bilo je to nakon 6 godina borbe za normalan zivot za nas. Uspjeli smo od relacije svi ce biti vraceni do ostanka i dobijanja mogucnosti koje su bile najveci san.
Nema zemlje u kojoj sam rodjena i odrasla. Njenim prestankom nisu prestali zivoti ljudi. Bili su teski za mnoge. Stvorile su se nove drzave i moje pravo sam znala iskoristii za bolju buducnost.
Donijela sam svjesno moju odluku i znala je sprovesti u stvarnost. ovo je ukratko napisano. Iz svih ovih godina mogu napisati knjige i knjige. Imala sam i tu sansu u zivotu ali je nisam iskoristila. U mome zivotu imaju i ova iskustva. Vjerojatno zato sto su bila potrebna da postanem ovo sto jesam

Zavrsava se uskoro i ova godina. Kad sve saberem i oduzmem bila je dobra sa svim mogucim sjecanjima, zivotom, nadanjima i snovima.
Ove dvije putovnice su moji blagoslovi koje sam dobila. Hrvatska putovnica je istekla jer nemam potrebe za imati je uz Svedsku. Kad putujem to radim s Svedskom putovnicom i u njoj pise moje mjesto rodjenja i to je sve ostalo od toga iz moje bivse drzave. To nisam mogla birati, kao ni godine koje sam provela tamo.Osjetila sam ratne strahote, prezivjela izbjeglistvo u najtezim uvjetima i dosla u Svedsku da budem to sto jesam.

Moje virtualno putovanje, pocelo je tamo gdje sam rodjena, na proputovanju sam kroz Hrvatsku jos uvijek iznam da ce itome doci kraj.
Kada ? Vidjet cemo

Placipi’cke i maltimu’ani, uzalud se trudite s svojim raznim prozivanjima, slanjem manipulativnih poruka na pvt. Pisem radi sebe i tu sam iz mojih razloga koje niste i necete uspjeti dokuciti nikada.I uz sve pisanje o sebi za sve ove godine, imam toliko toga, dobrog i loseg i to cuvam jer sam tako odlucila. Zivite u zabludi da znate tko je s druge strane. Predpostavka je majka za*eba :)

Moj fokus je na dobronamjernim i divnim ljudima kojih ovdje ima.

Ove dvije putovnice na slici uz ovaj tekst citajte kako kome volja.

Sve iz mojih razloga, ne zato sto drugi ocekuju i htjeli bi to.

Uvijek bilo i bit ce, dok kuca srce moje a sta nosim u njemu znaju oni koji trebaju znati.

Ljubi i ne boj se ! :)

Una i ti si jedna divna posebna žena i čovik.

Rekla bih da si u zadanim okolnostima, na koje nikako nisi mogla utjecati donijela mudru i promišljenu odluku....
Ali nekako na tom putu.......kao da Te je i sam Dragi Bog sačuvao.........
Jer jedan pogrešan korak, ulica , čovjek........
I ti danas .......
Ne bi bila ovdje s nama..........
Takva su vremena bila u Bosni tad.....Ne ponovilo se.....
Ne dogodilo se .........
Nikom........

Jaro, hvala :)

Lea, tako je, znam da je Bog bio uz nas.
Neponovilo se nikad i nigdje ali na zalost nije tako, vode se strasni ratovi u svijetu i duboko susjecam s neduznim, jer nzma kako to izgleda. Bilo je vazno prezivjeti ne misleci na oziljeke koji ce ostati. To je sudbina tako odlucila i ljudi su se borili kako je tko znao i mogao. Vjerojatno je tako moralo biti

Zaboravi se često koliko je strašna sudbina žena u ratu, u prvomu planu su uvik kao hrabri vojnici, i koliko jo je strašna sudbina ne samo oni žena koje se nađu u neposrednom ratnom okružju već onig majki, supruga, djevojaka, sestara, koje strepe, čekaju, strahovi besanih noći čekanja povratka vojnika doma i mira na kraju, zaboravljamo ne osjecamo bol i patnju tu duboku bol i patnju koja je ostqvila tragove na njima i onda kad je sve to zqvršilonsavršeno sretnim krajem al oziljci su ostali

Una,strašno je bilo što se sve događalo,poznajem ljude koji su preživjeli i logore.
A na pomolu je nešto što ne znam tko će zaustaviti,najveće zlo koje za su ljudi sposobni.

Drago mi je da si sad sigurna i zbrinuta,pusti glupe komentare.
Ne znaju što je patnja.

Tako je, bila sam u to tesko vrijeme necija unuka, kcerka, sestra, supruga i majka. Koje strahote su oni prezivjeli, nemoguce je bilo ostati nepovjedjen i unisten, uz to i sudbina ostalih muskaraca u rodbini i svima ostalima je ostavila dubok trag u meni i to moze prestati da boli ali oziljci su vjecni. Trebalo je nauciti se zivjeti s tim uz sve ostalo sto je zivot u tim situacijama donijeo.
Namjerno ne pisem u detalje os stradanjima mojih bliznjih. Znam ja i oni. Zna dragi Bog sto mi je najvaznije.

Cyberlady, ne pisem u detalje koje smo prosli ja i moji najbliznji, samo nisje bilo silovanja jer su na vrijeme izasli iz kuce, dragi Bog im je pomogao.
Ljudi su cudni, rade zlo a nadaju se dobrom. Tesko.
Meni je zivot bio tezak ali sam uspjela iz onoga zla i teske situacije izgraditi nesto sto je najvaznije i na to sam ponosna, nisam postala ogorcena i nisam uzela mrznju u srce a imala sam razloga za to. Nisam zbog sebe jer volim se i nisam zbog mojih najbliznjih jer sam im ovakva bila i jesam potrebna.
Ne mogu ovi mene, kako sam ih navela utekstu poljuljati ili bilo sta drugo ali s vremena na vrijeme spomenem ih kad se prelije casa tolerancije jer neke stvari se ne rade i ako je ovo virtuala iz svakog nicka je ziv covjek

Od svega toga ostao mi je samo PTSP