Godot samo što nije

Sjedim večeras uz ovaj svoj laptop, u tišini koja bi trebala biti mirna, ali je zapravo teška. Teška od razmišljanja o susretima koji su mogli biti priče, a postali su samo još jedan "muk" u digitalnom eteru. I moram priznati, više nisam ni ljut, ni zbunjen. Samo sam beskrajno tužan.

Tužan sam jer vidim toliko dobrih, pametnih i nevjerojatno sposobnih žena koje hodaju ovim svijetom kao ranjeni ratnici. Nose svoje diplome, svoje karijere i svoje "ja sam čvrsta" štitove kao ordene, a zapravo su samo emocionalno izranjavane do mjere da ne mogu prepoznati pruženu ruku.

Kad "čvrstina" postane zatvor
Nedavno sam čuo jednu takvu ženu kako ponosno ističe svoju snagu. Rekla je da je čvrsta, da zna što želi. Ali ja tu čvrstinu vidim drugačije. Prava snaga nije u tome da ti trebaju mjeseci opreznog zbližavanja da bi uopće dopustila nekome da te upozna. Prava čvrstina je kad znaš hendlati muškarca – kad mu znaš u oči reći: "Dopadaš mi se, idemo" ili "Nismo jedno za drugo, hvala ti".

Sve ostalo? To nije snaga. To su samo zidovi. Visoki, debeli zidovi iza kojih se skriva strah da će netko vidjeti onu malu, nježnu osobu koja samo želi biti voljena. I tako, gradeći te utvrde, one zapravo postaju zarobljenice vlastite obrane.

Bljesak koji nestane u mraku
Druga situacija me pogodila još jače. Osjetiš tu lucidnost, taj bljesak inteligencije u dopisivanju, onu rijetku iskru gdje se mozgovi dodirnu prije nego ruke. Pomisliš: "Evo je, netko tko razumije." Postoji taj ogroman potencijal za predivnu priču, za nešto što bi moglo biti stvarno i veliko.

A onda – muk.

Bez objašnjenja, bez traga. Samo bijeg u tišinu. To je onaj trenutak kad se upale stari alarmi iz prošlosti, kad rane iz nekih bivših bitaka zabole toliko da je lakše ugasiti sve nego riskirati još jedan osmijeh. I to je ono što me rastužuje: taj golemi potencijal koji se baci u vjetar. Ta pamet koja se koristi za bježanje, a ne za građenje.

Pitanje koje ostaje visiti
Gledam te žene i dođe mi da ih zagrlim i kažem: "Čemu?" Čemu sve te igrice, ta povlačenja i to vječno čekanje na 'savršeni trenutak' koji ne postoji? Život prolazi dok vi istražujete tuđu strpljivost i mjerite svaki milimetar bliskosti.

Žalosno je što na kraju takve osobe ostaju same, uvjerene da "nitko ne valja", dok su zapravo promašile ljude koji su bili spremni stajati uz njih, s ranama i bez njih.

Ja ne tražim savršenstvo. Ja ne tražim nekoga bez ožiljaka. Ja samo tražim nekoga tko je dovoljno hrabar da, usprkos svemu, zna reći "da" životu. Jer moji ožiljci su tu da me podsjete da sam živio, a ne da me spriječe da živim ponovno.

Šteta onih priča koje su mogle biti napisane, a ostale su samo prazne stranice.

Link

Yeah.. u pocetku bijase rijec.

pa onda u nekoj sredini se nesto tako razmisljalo...

a onda se prihvatla samoca i zadovoljstina je u tome da te nitko ne dira previse...tu svetu intimu koju imas sa svojim mislima...

i onda opet eoni prodju da dodjemo na pocetak..

a u pocetku .... (goto line 1)