Za one koji se ne boje osjecaja

Kažu da danas nikada nije bilo lakše upoznati nekoga. Jedan klik, jedna poruka, jedan „sviđa mi se“. Profili, slike, opisi, kilometri ljudi na dohvat prsta. Pa ipak, nikada nije bilo više samoće. Kako je to moguće?

Svi smo tu. Online. Dostupni. A opet – udaljeni.

Danas se upoznajemo brže nego ikad, ali se isto tako brzo i gubimo. Razgovori nestaju bez objašnjenja, poruke ostaju neodgovorene, ljudi odlaze bez pozdrava. Ghosting smo prihvatili kao nešto normalno, kao da emocije nemaju rok trajanja i kao da nitko nikome ništa ne duguje. A ipak, svi potajno želimo objašnjenje. Jednu iskrenu rečenicu. Jedan razlog.

Čini mi se da smo postali previše oprezni, a premalo hrabri. Lakše je nestati nego reći: „Nisam spreman“, „Ne osjećam isto“, ili najteže od svega – „Bojim se“. Jer danas se više bojimo emocija nego samoće.

Svi tražimo „ono nešto“, ali rijetko tko želi proći put do toga. Želimo kemiju odmah, savršenu komunikaciju, osobu bez mana. A istina je da prava povezanost ne dolazi u prvih pet poruka. Ona se gradi. Polako. Ponekad nespretno. Ponekad s tišinom. Ponekad s pogrešnim riječima.

Možda je problem u tome što smo zaboravili biti stvarni. Svi smo malo uljepšane verzije sebe – na slikama, u opisima, u prvim razgovorima. Pokazujemo najbolje, skrivamo ranjivo. A upravo je ranjivost ono što nas spaja. Ne savršenstvo.

Zanimljivo je kako svi žele iskrenost, ali se iskrenosti boje. Kako svi žele dubinu, ali ostaju na površini. Kako svi žele ljubav, ali bježe čim osjete da bi mogla postati stvarna.

Ne pišem ovo jer imam odgovore. Pišem jer imam pitanja. I jer vjerujem da još uvijek postoje ljudi koji žele više od dopisivanja bez smisla. Ljudi koji žele razgovor koji traje, pogled koji se pamti i osjećaj koji se ne briše jednim klikom.

Možda smo danas sami jer smo zaboravili kako se ostaje. Kako se sluša. Kako se daje šansa – drugima, ali i sebi.

A možda samo čekamo nekoga tko se neće uplašiti kad stvari postanu stvarne.

Ako si to ti – možda se već prepoznajemo.

Dobro nam došla nova blogerice Nata i svaka ti je na mjestu ali...kod mene se ništa promijeniti neće...tako ja to osjećam..u stvari valjda i želim:-))