Trgovina na komad – Kraj jednog "Sentiša"
Sve je počelo uz note "Ako znaš bilo što". Bio je to onaj trenutak u Boogaloou kad se prostor suzi na dvije osobe, a ritam postane tvoj vlastiti puls. Tada mi se činilo da gledam u početak nečeg stvarnog. Bio je to ples koji nije obećavao samo pokret, nego i prisutnost. Ali, kako to biva u svijetu digitalnih emocija, zaboravio sam provjeriti sitna slova u ugovoru.
Od Boogalooa do "Scene"
Sinoć smo opet bili u tom filmu. Živa svirka, ista ona energija, isti onaj osjećaj da se frekvencije poklapaju. Plesali smo satima, dok su se drugi gubili u magli kluba. Čak je i njezina frendica postala samo kulisa – ona je odabrala mene, a ja sam odabrao trenutak.
Ali onda, usred tog vrhunca, sustav je počeo izbacivati greške.
Prvo je uslijedio njezin nagli odlazak. Bez pravog razloga, bez logike. Otišla je u noć, ostavljajući iza sebe zbunjenu frendicu i mene s pola odgovora. Kasnije, kao nekakav digitalni eho, stiže video. Na ekranu – pjesma "Marina". Bio je to njezin "ping" sustavu, potvrda da je još uvijek tu, ali s sigurne udaljenosti. Provokacija upakirana u nostalgiju.
Pad sustava u nedjeljno jutro
Jutros je uslijedilo triježnjenje. Moja poruka o dočeku Nove godine – najjednostavniji mogući plan za nastavak plesa – dočekana je kao napad na bunker. Odjednom se upalio alarm: "Nema kemije. Na silu ne ide."
Tada mi je sinulo. Nije problem u kemiji, niti u mojim porukama. Problem je u Trgovini na komad.
Analiza: Kupci vs. Partneri
Moderni odnosi su postali upravo to. Ljudi ulaze u tvoj život s košaricom, proberu ono što im se sviđa – moj intelekt, moju energiju, moj ples – i odu na blagajnu nadajući se da neće morati platiti punu cijenu. Ona je željela samo "modul" mene koji joj odgovara subotom navečer, dok sam ja nudio cijelu priču.
Ona je željela prava, ali se prepala obaveza. A te "obaveze" su zapravo samo prava gledana iz kuta partnera. Željela je komadić bliskosti, ali bez gubitka one lažne slobode koja se danas brani kao svetinja.
Refren za kraj (bez gorčine)
I tu negdje, između dva akorda, priča se sama zatvorila.
Nema tu ljutnje, Ivice. Ljutnja je samo trošenje baterija na krivi proces. Nije to čak ni kraj, više kao onaj trenutak kad se svjetla u klubu upale, a ti shvatiš da je svirka gotova i da je vrijeme da polako kreneš prema izlazu, sam, sa svojim mislima.
Za nju, sloboda je očito prostor u kojem nitko ne smije ostati predugo, kako se ne bi narušila kulisa. Za mene, sloboda je bila u onom sentišu u Boogaloou, dok smo još vjerovali da se ritmovi mogu poklopiti. Danas vidim da su to bila dva različita koncerta u istoj dvorani.
Ona će nastaviti tražiti svoj mir u nekim novim gužvama, u nekim novim licima koja ne traže previše odgovora. A ja? Ja se vraćam svojoj mirnoj luci. Okrećem novu stranicu, ne zato što moram, nego zato što je ova ispisana do kraja.
Kao u onoj Azrinoj... prolazim kroz grad, gledam ljude, i nekako mi je lakše što više ne moram objašnjavati tko sam. Doviđenja, "Sentišu". Bilo je to jedno lijepo, kratko putovanje. Putuj dalje, a ja ću svojim putem, s istim onim mirom s kojim sam i ušao u ovu dvoranu. Bez žaljenja, samo jedna crta ispod računa.
Link
21.12.2025. u 13:07 | Dodaj komentar