i tak

Trava se ljuljala na blagom povjetarcu stotinama metara ispred njega. Kasnojesenje sunce je milovalo livade puštajuči duge sjene da odaju pojedinu usamljenu stabljiku mladog drveta ili neke suhe visoke trave šaša koji se ustremio iznad neke lokve. Zujanje kukaca u nekim od posljednjih preleta prije mrazeva je, uz cvrkutanje ptica, vladalo prostorom. Livade su se prostirale uz nasip kilometrima. Nasip od kojih 15tak metara visine, dominirao je obzorom. Iza nasipa su nove livade sve do rijeke koja ih ponekad plavi. Nasip čuva da plavna rijeka ne prokulja na plodna polja i šume. No, svejedno, ova je livada puna lokvi od podzemnih voda koje se na svoj, vodeni, način probiju svojim tokovima ispod površine tla. Ispod nasipa.

Do maloprije, ta je idila bila poremečana zveketom opreme i šumovima trljanja uniformi o grane i grančice visokog žbunja mlade šume koja je izrastala unaokolo nesanirana od strane seljana. Ta, rat je, ne može se samo tako. Pokoja prigušena psovka ili ugušen jauk. Težak teren za borbene jedinice koje se pripremaju za napad, a moraju ostati neprimjećene. Vojnici su na desetak metara od ruba šume, u poluklečećem stavu i pod punom opremom, šutke promatrali prostor ispred sebe, tražeći nepravilnosti i pravilnosti koje im prijete. Dominantni nasip na obzoru bio je miran, prazan. Nakupine vreća sa riječnim pijeskom, koji je izvrstan za građevinske radove, a i kao dodatno ojačanje nasipa, ovjenčavale su sam rub nasipa. Nije taj vijenac bio visok, ali su vojnici znali da te vreće skrivaju razno naoružanje i vojnike koji im brane prolaz.

Dahtao je od napora koji je uložio da se probije do ovdje. Koža ispod šljema je uzavrela i znoj se slijevao kao da je neka mini fontana ispod šljema. Znoj se lijepio na unutrašnji dio uniforme i spuštao se, jednim od puteva, između lopatica, pa slijedeći put kičme, do stražnjice i dalje u gaće, nogavice. Bio je sav mokar, a rijeku još nisu dosegli.

Krckanje grana i grančica iza njega nije remetilo mir iako su teške šine polagane kako bi se na specijalnim kolicima mogla tiho i brzo dogurati municija i teže naoružanje što bliže položaju. Struganje pila, šum granja odnošenog da rasčisti prostor utapalo se u sveopćem cvrkutanju zujanju.

Nije se osvrtao. Hvatao je dah. Sporim je manevrima provjeravao opremu, očima tražeći pokrete na nasipu, koje nije uočio. Ostali vojnici su radili isto. Neki su polijegali iscrpljeni. Neki su već odradili sve potrebito i bili spremni, stežući zube jednakom snagom kako su stezali svoje automatske puške.

Uskoro je i on bio spreman. Ruke su mu se tresle. Nije to bilo od straha. Mješavina adrenalina, napora...i straha. Poznavao je taj osječaj i sada je imao vremena da ga pusti da odradi svoje. Mislima je provjeravao sve što treba odraditi, po naputcima zapovjednika i trenera koji su ih pripremali za ovaj čin. Nije dozvoljavo strahu da ga preuzme. Kao i prije, nije dozvoljavao da mu uspomene navru i kvare realnost. Hrvao se sa umorom i strahom. Znao je da svi oko njega vode istu borbu sa sobom...u tišini.

Naredba je šaptom iz pozadine stizala kao veo preko šumice. Crte lica na vojnicima oko njega su se ukočile. Pogledima su tražili razumijevanje ostalih. Kolica su dovozila municiju za prethodno dovežen teški mitraljez. Kliktanje i zveket zatvarača označavao je spremnost oružja, dok je punioc navlačio vreće sa pijeskom i prazne kutije od municije kao dodatnu zaštitu gnijezda. Još se duž šume začuo sličan zveket i ostali su završavali svoj posao. Znao je da to oružje i njemu može, s leđa, odnijeti život, pa je okrenu glavu da provjeri poziciju mitraljeza kako bi mogao izbjeći putanju njegovog pucanja dok juri preko livade. Naravno, taj će mitraljez pucati tek kad oni odmaknu, a i nasip je dovoljno visok, no sigurnije je biti van linije vatre.

Namjerno je pustio te misli da mu otmu pažnju. Tako je ostao u nekakvom fokusu. Ukoliko pusti misli da se predaju strahu, posljedicama, razlozima, mogućnostima i svemu onom što mu oduzima fokus, vjerojatno će se zbuniti i poginuti. A, poginuti znači ne vratiti se kući.

Veo šapčuće zapovjedi je ponovno prekrio položaje i uskoro su se mogle čuti eksplozije i tutnjava desetak kilometara dalje uzvodno, gdje je započela diverzija kako bi skrenula pažnju sa njihovog položaja.. Desetak sekundi kasnije, na nasipu su se pokazivale siluete vojnika koji su promolili glave u smjeru eksplozija. Bilo ih je mnogo. Vjerojatno nekoliko puta više ih je još iza vijenca vreća. Iako oni nisu otkriveni, znali su da su sada neprijatelji na većem oprezu.

Tutnjava se pojačala, eksplozije su postale vidljive u obliku dima koji je crnio nebo. Oko njih je sve utihnulo. Nije više bilo ni ptica, ni kukaca. Samo se trava i lišće grmlja blago njihalo na udarima eksplozija. Nervoza je rasla. Lupanje srca i novi potoci znoja po kičmi. Nervozni, hladni. Kao da su tuđi.

Novi veo zapovjedi i ubrzo su eksplozije grmile s one strane nasipa. Minobacačka vatra sa položaja gdje je diverzija krenula, tukla je svuda duž i niz nasip. Oni se još uvijek ne kreću, tišina oko njih je bila teška, nervozna. Kao gusta magla opipljiva. Početna je salva unijela nered na nasip, a onda je krenulo sporadično pucanje kako bi otimalo pažnju prema centru diverzije. Pozicije meta su određene po dojavljivačima, pa su slijedeće salve padale u neravnomjernim odmacima.

Svi su napeto čekali novi veo zapovjedi. Vrijeme, normalno u descima minuta se proteglo u vječnost. Svaka sekunda se vukla kao cijeli život. Bilo je vojnika koji su popustili i počeli se ponašati nesuvislo, no kolege kraj takvog su ga brzo vratile nazad. Strogim, ali tihim naredbama, pa čak i udarcima.

Još jedan veo zapovjedi je krenuo ostavljajući grobnu tišinu za sobom....

A onda je počela kanonada eksplozija sa obje strane nasipa, kao znak za pokret. Minobacači s tukli neprekidno nekoliko minuta dok se vojska pridigla iz klečećeg položaja i krenula u napad. Nasip se nije vidio od dima i eksplozija.

Pokušao je potrčati, ali su ga noge izdale. Drhtaji od adrenalina su bili prejaki da bi ih mogao neobaziranjem obuzdati. Klečeći je položaj prije toga odmogao krajnjem stanju. Nije bio jedini, primjetio je niz takvih vojnika, kao on, kako se bore sa opremom i utrnulim nogama. No, nevolja nije dugo potrajala pa je ubrzo bezglasno jurio preko, dimom ovijene livade.

Noge su tonule u, pod velom dima i travom prekrivene, jame. Svaki je pokret bio neizvjesnost. Kaciga, utegnuta trakom i kopčom, lupala je zadnjim bridom po vratu neugodnim i bolnim ritmom, praveći mu bolnu ojedinu. Oprema se otimala na leđima iako je bila čvrsto pričvršćena. Šatorska krila uvezana na dnu ranca, lupala su ga po zadnjici i butinama straga, tako da mu je svaki pokret u trku bio sputan nečim od opreme. Dahtao je i znojio se. U ušima mu je bubnjalo glasnije nego zveket opreme i oružja svuda oko njega. Šum vjetra pod kacigom je sve zvukove pojačavao tako da je svoje disanje slušao kao glavni zvuk, a ostalo je bilo kaos zvukova. Jedna granata je pala predaleko od nasipa i preblizu njima. Dvojica nesretnih vojnika iz prvog reda, vinula su se u zrak sa samrtnih hropcem na usnama prateći smjer eksplozije. Zemlja i krv se raspršiše oko njih. Zaobišao ih je dok se iz njihovih trupala dimilo od vreline čelika zabodenog u tjelesa i nastavio dalje dok mu je jeza plazila po kostima zajedno sa znojem po koži. Blato izbačeno od eksplozije špricalo je po njemu šokirajući ga dodatno kao hladni ili vreli tuš. Lice mu je gorjelo ispod komadića blata. Znoj pomješan sa blatom mu se slijevao u oči. Trčao je napola slijep. Buka od eksplozija i vriskovi sa nasipa su bili sve bliži. Strah i panika su mu lupali u sljepoočnicama prijeteči da će ga skroz obuzeti. Trčao je ... trčao..trčao.

Vojnik ispred njega se zaustavio u trku, a kroz rupu koja mu se otvorila na leđima iznad ranca, mogao je vidjeti početak nasipa sve dok krv nije navrla u prazan prostor smrtne rane. U slijedećem trenu je bio poklopljen tijelom nesretnog vojnika iako ga je pokušao izbjeći saginjanjem i isturanjem lijevog ramena. Istovremeno je postao svjestan pucanja teškog mitraljeza iznad njih na nasipu. Pao je na trbuh sa licem u blatu, a mrtvi ga je vojnik stiskao težinom svog tijela tako da nije mogao podignuti glavu. Osjećao je kako mu se ranac raspada pod mecima, no nije bio pogođen. Par trenutaka se nije micao, kako bi nagnao onog što puca da je mrtav. Oslobodio je zatvarač na kacigi i isplivao van ispod mrtvog sudruga. Očistio je blato sa lica i očiju jednim pokretom ruke, ostavljajući muljav trag preko kože, a onda se oslobodio i ranca s opremom. Puška je bila utopljena u blato i travu. Podigavši je razgledavao je uokolo da snimi situaciju.

Teški je dim prekrivao livade i vrh nasipa. Granate su pljuštale po drugoj strani nasipa. Njegovi sudruzi su još pristizali do dna nasipa, dok su teški mitraljezi njihove vojske otklanjali preostale branitelje nasipa. Onaj isti mitraljez iznad njega na nasipu je i dalje pucao. Svaki je metak radio kovitlace u dimu. Ulovio se za pojas i napipao granatu. Slijedeći je tren ista letjela u smjeru izvora kovitlaca sa nadom i strahom da nije pogodio visinu, te da se granata neće vratiti kao bumerang nazad.

Bio je uspješan, eksplozija je liznula kroz gusti dim i nakratko ga otpuhala, pa se vidio vrh nasipa i počeo se penjati. Ostali prisutni su ga slijedili s tihim odobravanjem. Jedan od njih je ispalio raketu u znak da su se domogli nasipa i da prestane kanonada minobacača i vatra iz teškog naoružanja sa ruba šume.

Neko su vrijeme pričekali da padnu preostale minobacačke granate i prestane sasvim vatra iz mitraljeza, a onda su grunuli na nasip, pucajući po svemu ispred sebe što se miče. Bilo je malo takvih meta. Pred njima se otvarao izrovani nasip u širini nekoliko desetaka metara i hrpe smeća, tjelesa, opreme, izrovane zemlje i blata po teškim velom dima. Trčali su prema unutarnjem rubu nasipa, te se tamo utaborili dok se na nasipu ne skupi ostatak vojske.

Stotinjak metara između njih i rijeke je bilo tlo izrovano granatama. Unutarnja padina nasipa je bila prekrivena tjelesima mrtvih vojnika neprijateljske strane. Dva mitraljeska gnijezda koja su čuvala pontonski most, a čije je zauzimanje bio cilj napada, bila su uništena minobacačkim pogodcima. S druge strane rijeke su udarale eksplozije stalne minobacačke podrške. Most je bio postavljen između betonskih stupova nosača prije srušenog mosta i bio je vitalan za opskrbu trupa sa obje zaraćene strane. Sad se njegov uzvodni bok pretrpavao leševima koji su doplovili rijekom.

Nakon procjene da su svi preostali i preživjeli vojnici stigli, izrečena je zapovijed za prelazak do mosta i njegovo osiguravanje. Uspio je dobaviti drugu opremu pokupljenu od jednog od mrtvih sudruga i prebacivši je na ledja, korakom zabrzao u smjeru kretanja jedinice.

Nakon pređenih pola puta do pontonskog mosta, počela je kanonada minobacača sa neprijateljske strane. Još prije početka napada su se pribojavali istog. Nije bilo vremena za odustajanje. Vika zapovjednika koji je dojavljivao položaj neprijateljskih minobacača je naprasno prestala u eksploziji koja je raznjela i njega i radiovezistu koji je nosio aparat. Još uvijek u pokretu gledajući u taj nesretni događaj, bio je odbačen u jednu od jaruga prijašnjih eksplozija. Prekriven blatom i ostacima tijela svojih sudruga i neprijateljkih vojnika. U glavi mu je zujalo, dok je sva ostala buka eksplozija bila kao na TVu u drugoj sobi. Hladnoća razrovane zemlje i blata je bila u oštroj suprotnosti sa njegovim zagrijanim tijelom i kao da je pekla na otvorenoj koži. Pokreti koje je namjeravao napraviti su bili kao u usporenom filmu i nedovršeni zbog istog, nemoguće teški.

U jednom je trenu, čisteći lice od blata, znoja i krvi, podigao pogled i na trenutak mu se učinilo da vidi bijelog goluba na jednom od stupova prijašnjeg mosta koji je stršao iznad vode par desetaka metara. Golub je kružio oko tog krnjavog stupa i sletio na vrh kao da se ništa od ove bijesne muke ne događa.

Na trenutak se zamislio i znano mu je da je bijeli golub znak mira, pa možda..možda..

Tiha jeza ga je obišla kad se u istim mislima našao pred pojmom bijele golubice i čiste duše koja odlazi.

Koprcao se u jaruzi neko vrijeme hvatajući misli, krpajući prisebnost i gurajući strah i emocije na stranu. Iskobeljao se mokar i blatan i nastavio put mosta. Granate su sad rijetko padale i zujanje u glavi je jenjavalo. Ponekad je kroz dim mogao vidjeti koliko mu je još preostalo do mosta,a onda je naglo shvatio da je sam i da nema nikoga od njegovih. Zalegao je u jednu vrelu jamu čekajući da se dim raziđe kako bi vidio uokolo. Sa razmjerne udaljenosti je čuo pucnjeve iz pušaka, ali nije uspio vidjeti tko puca. Trenuci su se razvlačili,a njegovo se bolno tijelo hladilo. Bolovi su se počeli javljati. Isprva udaljeni, a onda sasvim stvarni i jako bolni. Pregledao je po sebi uvidio da je sav u blatu i krvi, no nije vidio neke rane na sebi.

U razorenom mitraljeskom gnijezdu kraj mosta je prepoznao jednog od vojnika iz njegove jedinice i odmah zatim je po mostu vidio pužuće vojnike. Istrčao je iz grabe i jurnuo prema mostu. Sručio se ponovno na vreće kraj onog vojnika kojeg je prepoznao. Pogledao ga je upitno, a ovaj je rezignirano mahnuo glavom prema mostu i spustio pogled dolje na podvezanu nogu kojoj je nedostajalo stopalo. Trenutak kasnije je pucao prema sličnom gnijezdu sa druge strane rijeke.

Tapnuo ga je po ramenu u znak pozdrava i jurnuo po mostu skidajući ranac sa opremom sa sebe, znajući da, ukoliko to ne učini i upadne u rijeku, nema mu spasa.

Meci su zujali oko njega, odbijali se od pontona ili bućkali u rijeku s obje strane. Bacio se uz desnu stranu mosta tako da su ga nakupljeni leševi pokrivali, ali mu je zato lijeva strana bila otvorena. Jedan od vojnika koji su bili naprijed, uspio se domoći srednjeg stupa po sredini i tamo je bacio dimnu bombu koja je pokrivala dio mosta, pa su svi zabrzali prema tom dijelu i hrpimice se bacali po stranama. Neki su uspjeli, mnogi su bili pokošeni mecima.

Propuzao je zamagljeni dio i nastavio polako puzati dalje preko mosta. Bilo je to sporo i mukotrpno putovanje. Meci su zujali, voda je špricala. Soptao je i dahtao. Leševi su smrdjeli na centimetar od njega. Bilo ih je enormno puno. Nije mogao razabrati uniforme, a nije mu bilo ni bitno. Nakon nekog vremena, dokopao se trećeg stupa, onog visokog na kojem je vidio bijelog goluba.

Posegnuo je za pojas i napipao dimnu bombu. Odvojio je zaštitni zatvarač i izvukao iglu, te je hitnuo na sredinu mosta nekih dvadesetak metara prema obali sa neprijateljem. Bomba se zakotrljala i uglavila u neku rupu na mostu cijelo vrijeme ispuštajući dim. Ovog puta je vatra tutnjala preko mosta tako da nitko nije mogao trčati po sredini. Desno je mitraljesko gnijezdo bilo onesposobljeno, pa su iz njega pucali samo puškama, ali je zato lijevo sijalo smrt po mostu. Bez radio veze nisu mogli zatražiti pomoć. Sve je ovisilo o njima...i sreći. Puzao je centimetar po centimetar sa još jednom kacigom gurnutom ispred sebe kao da bi ga ona mogla zaštiti.

Onda je iz dima izašao jedan vojnik suprotne strane i pucao po svemu što se miče. Iza njega još jedan..i još..i još..krenuli su u proboj. Ukoliko se pomakne, mrtav je, ukoliko se ne pomakne zarobit će ga i zaklati ko psa.

Uvukao se među smrdljive leševe i čekao da mu prvi dođe pred nišan. Prvog je propustio, ali je isti bio odmah skinut rafalom s druge strane mosta daleko od njega. Ubrzo je shvatio da se odmaknuo predaleko od svojih. Prvo mu je na pamet pala bomba, ali kad se mašio za pojas, uvidio je da mu nije preostala ni jedna bomba. Ispale su tokom puta.Nije mogao pobjeći nazad. Čekao je.

Prošla su još dvojica i taman kada je mislio povući obarač, pojavi se cipela na dva metra od njega, a odmah potom i cijev uperena u njega. Zapucao je bez nišanjenja, iz straha. Vojnik ga u prvom mahu nije vidio i bio je na trenutak preplašen pucnjevima iz blizine, ali je isto zapucao prema njemu.

Nije ga pogodio i morao se nekako zakloniti jer će već u slijedećem trenutku ostali neprijatelji na mostu zapucati na njega. Zaklona nije bilo i nekako je skočio prema tom vojniku koji je još uvijek pucao prema njemu. Osjetio je ubode po tijelu i nogama. Bili su bolni, no ne smrtonosni. Uspio je rukama uhvatiti vojnikove ruke i skrenuti pušku prema neprijatelju. Neki od njih su odmah popadali pokošeni metcima, dok su se drugi bacili potrbuške po mostu.

Obojica padoše u nakupinu leševa i tamo se nastavili bacakati i boriti. Znao je da mu nema spasa i da se neće živ izvući iz ove gungule. Lijevicom je čvrsto odgurivao ruku sa puškom od sebe, a desnom se uhvatio neprijatelju za opasač. Cimnuo ga je prema sebi, ali je ovaj odbacio pušku i izvukao oveći nož. Neprijateljski vojnici nisu pucali po njima, nisu uopće pucali, već su sa strahom jednakim njegovom gledali što se dešava.

Lijevom je rukom uspio izbjeći udarac nožem, a onda desnom napipao bombu na opasaču. Slijedeći mu je udarac nožem probio lijevu ruku. Bol je bio zaslijepljujući i vrištao je dok je trgnuo bombu i bacio je među ležeće vojnike. Nož je ostao zaglavljen između kostiju podlaktice, a neprijateljski ga je vojnik na tren pokušao iščupati. Bol je bila neopisiva, ali je taj tren uspio iskoristiti da se dočepa i druge bombe. Trznuo je i drugu bombu dok je ona prva eksplodirala. Shvatio je da cijelo vrijeme vrišti..i vrišti..i vrišti..

A onda je nestalo svijetla...

Nestalo je i mraka...

Nestalo je i bola..i zvuka..i umora..i hladnoće...

Kao da je vidio svoje ostatke razbacane i pomješane za ostacima neprijateljskog vojnika, ali sa visine od par metara. Onda su i oni počeli blijediti. Kao... postajati prozirni.

Bio je svjestan... ali....

Tražio je natruhe osjećaja svojih dijelova tijela, ali samo prazni odjek, više nepoznati koliko nestvaran. Pokušao je pogledati dolje, tražeći tijelo. Stavljao je ruke, kojih nije bilo, pred oči kojih isto nije bilo. Percepcija mu se mijenjala. Okolina nije bila ni crna, ni bijela, jednostavno je bila. On nije imao tijelo, jednostavno je bio.

Pokušavao je shvatiti što se dešava. Zna da je umro, zna da je poginuo, ali ne zna šta se sada dešava. Strah, koji je poznavao kao osjećaj sada je postao nelagoda, suptilnija od samog straha. Od nekuda je znao da putuje, ali nije imao osjećaj ikakvog kretanja. Nije imao osjećaj prostora, namjere, svrhe. Panika je veliki deminutiv za osjećaj koji ga je prožimao.

Vrijeme je prolazilo..ili ga uopće nije bilo. Pokušao je predočiti sebi stanje u kojem je, svjestan, ali lišen svega ostalog. Znao je tko je, barem je mislio da zna. Vrtio je slike unazad i sve je bilo tu. Djetinjstvo, razne zgode i nezgode. Otvarale su se pred njim i oko njega kao trodimenzionalni ekrani u koje mogao uroniti baš kao da je ovog trena tamo. Osjećao je majčin dodir u zagrljaju, toplinu njene kože i mekoću daha, kao da su ovog trena zajedno. Želio joj je toliko toga reći i krenuo je da kaže, ali nije imao kontrolu nad ničim, samo je mogao promatrati, osjećati kroz uspomene. Osjetio je očevu ohrabrujuću ruku na ramenu kada je prvi puta sjeo na bicikl. Nesigurnost koju je proizvelo balansiranje na tankim kotačima bicikla. Mogao se vraćati i ponovo osjetiti isto.

A onda, iako ga je bilo strah ući u tu sferu, jer je toliko zatomljavao te osjećaje koji su ga najviše prožimali. Prizvao je Njeno lice kada se prvi puta vratio sa ratišta. Do onda nisu bili par, samo veliki prijatelji koji su uživali u zadirkivanju jedan drugog. Povjeravali se u teškoćma, radili nepodopštine, slavili u svojim veseljima.

Njene oči, prepune iskrica koje su rastvarale stvarnost i pretvarale ih u žudnju, lomeći vremenoprostor čak i sada u ovom eteru od postojanja. Da je imao tijelo, u ovom, zbog ratnog stanja do tada nedopuštenom trenu, srce bi mu lupalo do krajnjih mogućih granica. Ovako je gledao u njene oči iz svojih uspomena. Oči koje su gledale njega, kao kroz njegove oči, gledale su mu u dušu i vapile isto od nje. Sjaj tih očiju, kao zraka čiste energije prožimala ga je i bez tijela. Usne su se punile sa svakim novim trenom, a lice je mijenjalo tonove od zabrinutosti to ekstaze veselja, pa nazad tonući u zabrinutost..očito se borila i sama sa svojim osjećajima koji su hrupili iz nje kao voda iz vrela.

Bila je lijepša od sna. Puna žvota, puna iskrenosti, puna onog predivnog osjećaja kada te netko voli i dozvoljava ti, onako bezrezervno da to i ti vidiš, a opet na takav način da bude dostojanstveno kako i priliči.

A onda dodir... svijetlo je nastalo u tom dodiru... nije više bio mrak u ovom stanju eteričnom.. njezin je dodir zazvao svijetlo. Dodirnula ga je nježno, kao zraka sunca, ali je naboj emocija bio toliki da je točka dodira sijala u njegovoj uspomeni. Onda je povukla ruku, da ga ne bi otjerala, kao da je utvara koju je prizvala svojom ljubavi, a onda ga je dotakla čvršće, žudnije, jer je bio tu, stvaran..i napokon njen.

Emociju su navrle, beztjelesni prostor oko njega se kovitlao u smjenama boja, energiju koju je odašiljao je poprimala materijalne forme. Iako su ostali dijelovi njegovog života bili na dohvat misli, stalno se vraćao na jednu te istu sekvencu..i opet..i opet..i opet...

Kada je bio vojnik, nije se upuštao u takva sanjarenja, bilo ga je strah da ga ne preuzmu, da ga ne skrenu s puta. Vidio je mnoge koji jesu skrenuli, izginuli. No, opet, poginuo je i on, iako se čuvao. Zato si je sada dao oduška za sve ono što do tada nije. Grlio je svoju voljenu, do beskraja..i opet..i opet..i opet. Sakupio je sve svoje uspomene na nju i vrtio ih od početka do kraja, po ponovno, pa ponovno. Njene osmjehe koje osvjetljuju svjetlo, njene ljutnje slađe od šećera, njeni strahovi zbijeni u snazi njegove zaštite, njene dileme poštenja nad poštenjem...njegov osobni anđeo sa krilima od čistog svjetla i ljubavi.

Nije mu bilo bitno koliko vremena prolazi. Nije bilo bitno kamo sada treba ići. Nije bilo bitno da li kasni. Ovdje mu je bilo dobro, ovdje mu je bio život koji je toliko silno želio da ga se odrekao kako bi napravio uvjete koji su im bili potrebni da ga u miru odžive. Nije uspio na onom svijetu živih dolje negdje, neka onda bude za uvijek ovdje..u ovom svijetu... Svijetu čega?

Sekvence su se izmjenjivale. Koliko god dugo trajale, bile su prekratke. Žudio je za njima. Unaprijed je znao svako pitanje, svaki događaj, svaki odgovor, ali ih je vrtio i vrtio i vrtio....

Tražio je još..i još..shvatio je da istovremeno može biti u dvije uspomene, proživljavajući ih istovremeno..može i u tri..i više..u svima odjednom!!!!

Limbo se vrtio unedogled. Energija koju je stvarao je blještala. Onda mu se netko obratio. Nije znao koliko je vremena prošlo, nije znao da to što radi nekome smeta...nije ga bilo ni briga.

Iz prve nije ni primjetio obraćanje. Kada se ponovilo, sve uspomene su trenom nestale, kao da ih je jednim jedinim prekidačem ugasio. Nije znao da li je to on sam učinio, ili mu je to učinio onaj..ili ono što mu se obraća...Bog!??!

Obraćanjem nisu tekle riječi. Riječi su imale materijalnu osnovu, a ovo je bio svijet bez materijalne osnove. Ovdje nije bilo ništa što može proizvesti riječ. Negdje u dubokom dijelu njegovog beztjelesnog uma se pojavilo shvaćanje pojma riječi, njihove moći..a i nemoći.

Ovo obraćanje je bilo u smislu misli. Ne kao tijek misli koji ima neku svrhu potrgae, pretrage, dostignuća. VIše kao gotova misao...najbliže bi bilo reći..pojam. Nastao je kao signal, kao višeznačna riječ ili znak..ili kao znakovi o kojima možeš satima pričati, a jedva se dotaknuti njegovo značenja u kompletu. Bio je kratak, ali je trajao vječnost. Bio je imperativ, bio je molba, bio je vapaj..bio je objašnjenje i razlog i posljedica.

Ostao je zbunjen. Razumio je, ali nije mogao interpretirati. Nije znao odgovoriti.

Onda je došao slijedeći. Jednako kao i prvi...višeznačni.. u stvari..kao da je poslana knjiga u komprimiranom formatu, zajedno sa svim poveznicama za vezanu temu i sva objašnjenja, fusnote, linkovi za dodatna pojašnjenja. Sve u jednom kratkom obraćanju.

Moguće je da je bilo i dugo. On ionako nije imao pojam vremena ovdje.

Bilo mu je jasno što je poručeno. Utvrdio je što se traži od njega, ali neki prkos u njemu nije htio da to učini.

Slijedeći je niz bio kraći nego prijašnji, no opet, u neku drugu dimenziju dublji, širi, sveprisutan. Imperativan u svim smislovima.

Ne možeš postojati, ako se ne podvrgneš. Možeš, ali si prazan, a ti nisi prazan, samo zbunjen. Polako, uzmi vremena..sve ovo što sada radiš, možeš raditi paralelno.

Polako, vrijeme, paralelno, postojanje, prazan..sve neke ljudske..žive riječi..iako više kao pojmovi.

Krenuo je po slijedu....pred njim su se na svim mogućim sferama otvarali svjetovi. Sve ih je poznavao, kao da dolazi kući. Kako je klizao po nizovima obraćanja, tako su mu se sjećanja i znanja vraćala. Spajao se na svoju astralu i tonuo u znanje koje je u stvari uvijek imao, samo mu je nedostupno bilo na Zemlji. Ubrzo je sve imalo smisla. Ubrzo je znao sva znanja. Ponovno je postao On. Sve. Postao je Sve i dio Svega. Ujedinjen i Poseban istovremeno. Nedjeljiv, neumnožen, zbiran i jedinstven. Uvijek je i bio takav, ali nije znao/mogao to dokučiti u onom malom, primitivnom savršenstvu koje se zove tijelo.

Onda su sasvim spontano krenule spoznaje i uspomene iz svih života koje je utjelovio tokom Postojanja. Krenulo je kao bujica. Sve su bile kataloški podijeljene, u nekom vremenskom, ovdje totalno nebitnom, toku. Iskustva su se brojila. Smisao se brojio/uvažavao. Proživljavao ih je sve istovremeno..iako..opet, istovremeno jednako tako gubi smisao u svijetu u kojem vrijeme nema smisao.

Još uvijek je nosio u sebi pojmove "ljudskosti", naime uvijek ih je i imao, ali ovi koje sada upotrebljavao su još uvijek "svježi", pa je evocirano bilo ispunjeno stvarnošću..potpunom i apsolutnom.

Bilo je tu svega. Utjelovljenja muškog, ženskog, životinja, drugih svjetova osim Zemlje, njihovih varijacija na muško/žensko/ono/ovo/dvostruko/višestruko/tjelesno/beztjelesno/energetsk
o/plazmatsko/jednostanično...u
beskraj.

Bio je u neku ruku ponosan na svoja iskustva. Iako, ta iskustva su jednako tako mogla biti i bilo čija, mogao ih je evocirati i doživljavati kao svoja. Jer je On bio Sve i dio Svega. Svi su mogli evocirati i odživjeti njegov upravo odživljeni život u bilo kojem trenu. Svi...koji Svi?

Ne može se to opisati kao kanal za komunikaciju. Kao da svoju misao možete odvojiti fizički od ostalih misli, pa je proučavati tako izdvojenu. Iako bi i to bilo veća mogućnost nego ljudski opisati komunikaciju Svih. Ovdje nema hijerarhije, ovdje su Svi ..Sve. Ovdje nema zadržanih osjećaja, nema skrivenih misli.

Ali..ima Posebnost. Svaki od Svih je istovremeno i poseban. Zato je i potrebna komunikacija. Izdvojena, a opet svakom dostupna. Kao kada u društvu upućujete upit nekom posebno, a svi ostali su slobodni ćuti to pitanje, obratiti pažnju na njega ili ga ignorirati, po volji.. e tako nekako, samo beskrajno suptilnije. ..i beskrajno umnoženo.

Sve je to znao, ali mu je istovremeno bilo novo.

Onda su mu se obratili Svi prijatelji s kojima je utjelovljavao Živote. Kovitlac poruka, suptilnijih od osjećja, sa nabojem nuklearnih reakcija. Ljubav, poštovanje, poštivanje i opet ljubav..orgija na vantjelesni način. Neopisiv ljudskom umu.

Utopio se u svijetu Svih, uživajući u svemu što je nama nezamislivo, a njima ekvivalent guštu i bon vivan životu. Trajalo je to neko vrijeme u bezvremenom.

Onda je stao pred Sud Svih.

Iako je to bilo posve razumljivo i sasvim neopterečujuće. Iako su svi mogli proživjeti njegova iskustva, emocije, saznanja, on je sam, kao Poseban među Svima, morao donijeti sud o svojem zadnjem utjelovljenju. Njegovo je iskustvo bilo svrha utjelovljenja. Sud Svih je na taj način uklanjao devijacije, koje su same po sebi bile i potrebite, opet kako bi se mogle eliminirati/zauzdati. Devijacija je opasna stvar među Svima. Ušulja se kao sjena pojma, a onda dostigne kritičnu masu spoznaje i prihvati se neosuđena u svakom Posebnom umu i Svemu. Iz tog razloga Sud diskutira o svakom utjelovljenju.

Prizvane su neke kritične scene iz utjelovljenja koje je svojim ljudskim i zemaljskim osjetilima zamjetio ili svojim radnjama učinio. Bilo je tu nepravdi koje su, iako već viđene, probile neke norme deja vu, pa postale izvitoperene u više dimenzija. Ta utjelovljenja, koja su uzrokovala te devijacije, su prizvana na Sud radi diskusije.

Iako je njegovo zadnje utjelovljenje bilo burno i prožeto svakakvim događanjima, Sud nije našao devijacije koje su opasne po entitet Svih.

Nastavio je Postojati u bezvremenom svijetu Svih. Sudio na Sudu Svih. Proživljavao živote iz uspomena, svojih i od drugih Posebnih...tisuće ..miljarde..nebrojeno. Ali...

Želio je nazad. Kao Poseban, želio je nazad.

Mogao je bilo kada i u bilo kojem vremenskom periodu proživjeti sa apsolutnom vjerdostojnošću svaki trenutak bilo čijeg utjelovljenja spremljenog u Sjećanjima. Stalno se vraćao na tren Njenog pogleda i dodira. Proživljavao ga uvijek iznova, sladeći se svakom pojedinom tisućinkom tih trenutaka.

Upozoren od strane Svih da to nije zdravo, da je to opaka devijacija. Tražio je ponovno utjelovljenje. No Znanje mu je pokazalo da se i prije sretao sa istom osobom u svojim utjelovljenjima. Ona je isplovila iz mnoštva Sviju i jednako komunicirala sa njim u svezi problema. Usporedili su susrete u svim utjelovljenjima. Nekada su bili u različitim odnosima iako u istim tijelima. Nekada su bili u odnosima Otac/kćer, nekad majka/sin..nekad pas/vlasnik, nekada neprijatelji. Nekada jedan entitet, nekada utopljeni u mnoštvu kao jedan entitet. No u njegovom savršenstvu Posebnosti se ušuljala Želja, devijacija koju je valjalo iskorijeniti. Brisanjem Uspomene na devijaciju.

Odbio je prijedlog.

Upozoren je na opasnost od repetativnog ponavljanja. Zaključio je raspravu sa zaključnim odvajanjem od Svih.

Dugo svijet Svih nije bio toliko uznemiren. Entiteti su bili izbacivani zbog devijacija, mnogi od njih uništeni, mnogi još uvijek postoje kao prijetnja, mnogi apsolvirani u Inim dimenzijama, ali svojevoljno odvjajanje je bila posebna devijacija i još k tome razlog je bila Ljubav/Žudnja/Želja kao razlog devijacije. Nisu se Posebni u svijetu Svih uspjeli uskladiti, shvatiti i ispraviti devijaciju i odobrili su Odvajanje. Pohvalno je bilo što je priznao devijaciju i sam kao Poseban upozorio na nju kako se ne bi umnožila i proširila.

Dozvoljena su mu utjelovljenje po njegovoj procjeni, razvitak entiteta po njegovoj procjeni.

Utihnuli su glasovi svijeta Svih. Ostao je sam sa Uspomenama svojih utjelovljenja i plutao vremenoprostorom vrteći jednu te istu Uspomenu stalno i ponovno. Eonima beskrajno.

Povremeno je sudjelovao u akcijama svijeta Svih kao Saveznik i kao Savjetnik. To mu je postala Svrha. Kada nisu nešto mogli riješiti zvali su njegav Poseban um za savjet. Devijacija je ostala zatočena, ali iskorištavana.

Ponekad se utjelovio u tom svojem posebnom trenutku..silazeći sa vlaka, obamrlih udova od dugotrajnog sjedenja ili stajanja u prenatrpanom vlaku. Taman da se i sam privikne na utjelovljenje i hodao bosonog po zemljanim putevima, kroz polja pšenice, pa do svog seoceta gdje ga dočekaše susjedi na drvenim ogradama i mašu mu uz sreću što se živ vraća sa bojišta. Neki na ganjkovima, neki na poljima, uz stoku ili kola, djeca trče oko njega i mašu ručicama...

A onda, kao đžukac koji se podvitim repom šulja oko gazde, dolazi do njene ograde, a Ona izlazi i gleda ga onim pogledom dok joj lice drhturi i mijenja raspoloženja. Govori dok joj se usne pune sokom životne sreće. Opet uživo vidi te iskre u očima, očitava tu energiju izvučenu iz silnih snova i želja. I napokon taj dodir....

Dodir vrijedan sanjarenja...

Dodir koji ga je pretvorio u Sanjara...

Van svijeta Svih, a opet usko vezan uz njega/njih.

Pempe...zakaj si mi obrisal komentar????

nisam niš brisao

Pa jesi....kao i svih 267 komentara iz 2023...no..nema veze...!

velim ti..nisam niš brisao.. možda svoje tekstove od prije, komentare nisam

kaj ti misliš da imam toliko volje/vremena :)

a i zakaj bi bas tvoje brisao ?

mislim..uvijek smo si dobri bili

Gle...nema veze ali...kada sam pogledala ovaj tvoj zapis on je bio kompletno kopiran iz 2023. godine kao i 267 komentara i ja sam sve to pročitala i dala i svoj komentar kao novi na sve to..malo šaljiv naravno.....i od jednom ničega od komentara nema ..ni onih starih a niti mog novog .Opet kažem da nije važno ali...fakti su fakti:-)))

Ma nisam onda komentirala već sada prije 5 minuta ...eto:-))

Mi smo si bili dobri i navek si bumo...to ni nikad bilo v pitanju:-)))

ova zapis je skroz novi..kad smo kod fakti
daklem..nisi komentirala na njega do sada :)

a za ostale ne znam, mogu ti samo reci sto znam...

a znam da nisam brisao tvoje komentare

pa onda bi obrisao i ove sadasnje komentare koji mi ne idu u prilog, vec me optuzuju za nesto s cim nemam veze ni vezice

ne sekiraj se..bumo vec skuzili kaj je bilo...ili ne bumo..ali se opet ne sekiraj...

od toga brkovi rasteju...
po riti :P

i sad..267 komentara..jel to stvarna brojka ili?
ne sjecam se da sam imao toliko komentara

cek idem vidjeti

o da.. ima jedan..268

Imao si i 268 na jednom ...nije to raritet .Ima tu blogera koji sami sa sobom razgovaraju kak bi to postigli...no...ti nisi taj..ti si ih stvarno zaradil pošteno.
Ja sam vidjela tvoj zapis i da sam znala kaj bu...kopirala bi ga onda kad si ga postavil ovak se morem slikati .Ja sam ti ofca ...tvrdoglava i pravedna.Volim i dokazati ono kaj tvrdim ..no....taj zapis iz 2023 je nestao netragom i nemrem niš ali...opet velim ...uopće nije važno a brkovi mi v ovim letima rastu i bez da se sekiram :-))))

hahahaha :)

tamo sam vidio samo jedan tvoj komentar ..i to zadnji.. i viš da nisam zbrisao

čak se ni ne sjećam da sam znao za opciju brisanja komentara.. a lagao bih ti da baš ni jedan nikad nisam zbrisao..bilo je tu svega..no tebi nemam zakaj brisati..ali svaaarno :)

a koji zapis oces?

Eto ..vidiš...rešili smo stvar i sad moremo na hrkanac...pa ..laka ti noćka:-))

Znam kaj se dogodilo ali...to je sad duža priča!

ondak joj :)

ček, ovak ti kad ne piješ?
a ono ... ))

Pa eto...i ja sam sve pročitala ..pa čak i svih 267 komentara ...i kaj smo sad čineči???Mi bu neko dal kakvu plaketu z orlovim mudima???
Domaćinu pozdrav:-)

Eto....napokon smo riješili sve nedoumice i ovaj novi program koji smo stavili kako mi se ne bi stalno javljale reklame je izvrstan ...jedino kaj je malo hincliv pa po nekada radi sam kaj hoče....skače z bloga na blog...ali bitno je da ostaje na istom niku...neka sam i to svladala.Nemre baš sve biti jednostavno:-))

---- ček, ovak ti kad ne piješ?
a ono ... ))

da .. i tak to :)

--- Pa eto...i ja sam sve pročitala ..pa čak i svih 267 komentara ...i kaj smo sad čineči???Mi bu neko dal kakvu plaketu z orlovim mudima???


sam ti napisal da nisam, a ti mi ne vjerujes..ts ts ts.. :)

a da ti ne bude prenaglo prestati? vidiš da ti se već priviđaju stvari hehe

:) onda ne bi pisal s/š

a u proslom postu sam tvrdio..pisam - zivim.. pa ondak tak :)

Peempe....se OK...sorry:-)