Godot samo što nije

Kada se ugase svjetla, kada krene ritam i kada se buka stopi u jedan val, prestaje sve. Prestaje razmišljanje, prestaje planiranje, prestaju pitanja.

Bilo je to tri sata čistog, nekontroliranog, oslobađajućeg adrenalina. Tri sata smo plesali, skakali, gubili glas pjevajući sve ono što nas ispunjava. U tom trenutku shvatiš da je snaga u zajedničkoj energiji, u spontanosti koja ne traži dopuštenje ni od koga. To je užitak. To je življenje punim plućima.

Ali onda, u tom ludilu, dođe stanka. Dođe taj sentiš.

Krene "Ako znaš bilo što."

I cijela se ta divlja energija koncentrira u tišinu. U blizinu. U dodir.

To je bio trenutak gdje me je stvarnost izdala. U tim je rukama nestalo sve: nestalo je oklijevanje, nestao je strah od ranjavanja, nestalo je sve oko nas.

Bio sam samo ja, ona i ta pjesma.

Onaj osjećaj kad se rastopiš, kad si siguran da lebdiš negdje iznad svih sranja, svih loših dejtova i propalih obećanja. Osjećaj da si negdje drugdje, izvan vremena i prostora.

To je ono što tražim.

Ne tražim partnera s kojim ću ispuniti raspored ili riješiti problem. Tražim ženu koja razumije tu frekvenciju; onu s kojom dijelim taj nevjerojatan ritam života – bilo da je riječ o skakanju do iznemoglosti ili o toj nježnosti u plesu.

Tražim onaj osjećaj kad se svaka prepreka jednostavno otopi u trenutku neponovljivog povjerenja. Jer, kad te preplave takve emocije, kad se dogodi takav klik, to je najstvarnija stvar na svijetu. I to je jedino što se računa.

Link