zmajić

Velepromet je bio najveći srpski koncentracijski logor u Hrvatskoj u vrijeme srbijanske agresije, formiran je još u rujnu 1991. u dijelu Vukovara pod okupacijom JNA i četnika te nije bio zatvoren sve do travnja 1992. godine. Kroz njega je prošlo oko 10.000 ljudi, bili su sustavno i okrutno mučeni, bilo je ubijanja i silovanja, ubijeno je više od 700 zatočenika, a mnogi su još i danas na popisu nestalih.

O mučenjima i ubojstvima zatočenika u Veleprometu svjedočio je i Ivica Azenić koji je u Velepromet doveden na današnji dan 19. studenoga 1991. godine.

„U tih dva sata, nakon što sam doveden, pred nama su, od nas 12, ubili pet osoba. Kada su doveli drugu skupinu, mi smo završili u hangaru. S jedne strane bila je smrt, strah i čuli su se jauci, dok se sa druge strane čula glazba i veselje. Mi smo tu bili samo divljač za odstrijel”, posvjedočio je Azenić.

Užas

Ako je što bilo mjesto sadizma i mržnje, to je bio Velepromet.
Užasni i nekažnjeni zločin počinjeni u Vukovaru, nepoznavanje sudbine nestalih osoba je ono što najviše muči Vukovarce. Vojska Srbije (koja je nedavno podigla spomenik jednom od najvećih zločinaca generalu Mladenu Bratiću), kao nasljednica JNA, tu ima golemu odgovornost i dužna je otvoriti arhive kako bi se pronašli nestali Hrvati iz Vukovara.

Po 260 muškaraca bilo je zatočeno u prostorijama od 100 kvadratnih metara koncentracijskog logora Velepromet. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili. Poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a onda i pucnjava. U jednoj limenci smješteno je više od 1000 ljudi, bez vode, WC-a i bilo čega, pod je bio od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti bili zaključani, a pred njima vojni stražari.

Zapovjednik logora bio je Milovan Cvjetičanin, okrutni čovjek koji je ostavio krvavi trag mržnje u Hrvatskoj i Vukovaru.

Hrvatska javnost nije niti približno upoznata sa strahotama koje su se događale u Veleprometu, a dobar dio javnosti nije niti čuo za taj logor smrti.

Snažan dojam koji ne vara je taj da to nije bilo slučajnost, da je Velepromet kao mjesto ogromnog zločina bio malo poznat iz razloga što su četnici i sadisti iz tog logora ostali nekažnjeni. A strahote koje su činile nadilaze ljudski um. Danas su zahvaljujući pojedincima, a ne hrvatskim vlastima, konačno izašli u javnost dijelovi životnih tragedija žrtava tog logora. Neke od njih opisao je u svojoj knjizi i Vilim Karlović, pripadnik Tigrova i jedan od rijetkih koji je napisao svjedočanstvo o tom srpskom koncentracijskom logoru smrti za Hrvate.