zmajić

Dana 19. studenog 1991. srpske snage su zauzele Borovo Naselje i iz zgrade Borovo Commerca odvele 115 ranjenika i civila, koji su potom pobijeni i pogubljeni na raznim lokacijama. Mnogi od ubijenih bačeni su u Dunav, dok su drugi odvedeni u logore u Srbiji. Ovaj dan se obilježava kao dan sjećanja na žrtve Borovo Naselja.
Ulazak u Borovo Naselje: Nakon sloma obrane Vukovara dan ranije, 19. studenog 1991. JNA i četničke snage ušle su u Borovo Naselje.
Zločin u Borovo Commercu: Iz zgrade Borovo Commerca (koja je služila kao ratna bolnica) srpske snage su prisilno odvele 115 ranjenika i civila.
Masovno pogubljenje: 115 osoba odvedenih iz Borovo Commerca potom je pogubljeno na raznim mjestima u Borovu Naselju i okolici Vukovara.
Sudbina žrtava: Mnogi ubijeni bačeni su u Dunav, a oni koji nisu ubijeni odvedeni su u logore u Srbiji.
Sjećanje: 19. studeni se svake godine obilježava kao dan sjećanja na stradanja civila i branitelja u Borovu Naselju.

Najteži dani za Borovo Naselje započeli su 13. studenog kada je prekinuta komunikacija s ostatkom grada. Dio branitelja, predvođenih nasljednikom Blage Zadre Markom Babićem, probio se iz Borova naselja do Vinkovaca u nadi da će potaknuti hrvatske snage da krenu prema Vukovaru. Ipak za grad na izdisaju bilo je kasno, baš kao i za Borovo naselje koje je ostalo bez ogromnog broja branitelja, što poginulih, što ranjenih, što onih koji su izašli u proboju.

„Predstavnici hrvatskih snaga iz Borova naselja 18. studenog kontaktirali su JNA radi predaje. Predaja 2000 ljudi, od kojih je 400 bilo naoružanih, dogovorena je u Dalju 19. studenog. Tog dana prestao je organizirani otpor snaga obrane Vukovara“, zapisao je povjesničar Davor Marijan u knjizi Obrana i pad Vukovara. Tog dana u jutarnjim satima, prije nego je dogovorena predaja na udaru agresora našao se Borovo Commerce, tvornica obuće, u kojem se u to vrijeme nalazilo 250 ranjenika, žena i djece. U skladište se povukao i dio branitelja naselja, ukupno više od 1500 ljudi. Uskoro se razbuktao plamen, zapalila se obuća u skladištu, postalo je jasno da će neprijatelj pokoriti tvornicu i naselje oko nje. U takvim uvjetima pregovarači su pristali na bezuvjetnu predaju nadajući se da će druga strana poštivati načela ženevske konvencije.

Na izlascima prema vozilima za prijevoz u koloni koja su bila udaljena i do kilometar, počeli su napadi na zarobljenike i odvođenje iz kolone. Oni koji su bili odvedeni iz kolone rijetko su se u nju vraćali, pa su svi zarobljenici u dolaženju do vozila vidjeli spas. Novinar TV Beograda intervjuirao je preplašene žene.

Jedna od žena, koja je rekla: “Grozno je. To je kao san nekakvi, ružan…” ubrzo je nestala. Njezino ime je Jelena Pančić. Deset dana ranije ta je djevojka napunila 19 godina. Priključila se braniteljima, svojeg Borova naselja, na isturenom položaju prema Borovu Selu. Nije imala oružja sve dok ga nije naslijedila od jednog branitelja koji je izgubio život. Borila se rame uz rame s muškarcima. Kada se približio kraj sklonila se u Borovo Commerce gdje je dočekala predaju. Novinar TV Beograda zatekao ju je s bebom u rukama, radilo se o Tamari Dević čija je majka Snježana bila pored njih iznemogla od duge opsade.

Nakon nekog vremena Jelenu su, sa skupinom žena, odveli u Borovo Selo i smjestili u zgradu osnovne škole. Idućeg dana u toj školi kamera je posljednji put snimila Jelenu Pančić. Od tada pa do danas gubi joj se svaki trag. Njezina majka kazala je Tanji Belobrajdić:

“Sve ove godine je tražimo, prikupljamo informacije. Među prvima smo se vratili u Vukovar u nadi kako ćemo tako što prije nešto saznati o našem djetetu. Na Badnjak, dok su crkvu još čuvali policajci, nakon što sam izašla, vidjela sam supruga kako razgovara s jednim mlađim muškarcem u uniformi. Prišla sam im, a on me je pitao prepoznajem li ga. Ispostavilo se kako je to sin suprugovog kolege iz Pačetina, dobro smo se poznavali prije rata. Rekao je kako je u Borovu Selu vidio našu Jelenu, ali je nije izveo. Tu večer, kada smo se sreli bio je u uniformi hrvatskog policajca i nosio je šahovnicu na kapi. Prijateljicu koja je također odvedena u Borovo selo, spasio je Jelenin razrednik. Godine 1991., Jelena je bila maturantica, maturirala je s odličnim. No ocjene joj nije zaključio njen razrednik, nego drugi profesor, jer on, navodno, nije smio doći iz Borova Sela. Zašto nije spasio i moju Jelenu, svoju učenicu, nikada nisam saznala, u međuvremenu je umro.”

Jelena je jedna od 48 osoba odvedenih iz Borovo Commercea, a koje se dan danas vode kao nestale. Sniježana Dević, žena čiju je djevojčicu Jelena držala u naručju na današnji dan 1991., posvetila joj je pjesmu – „Jelena koje nema“. Neki od stihova kažu:

Ona mala beba koju si grčevito držala

postala je djevojka

lijepa baš kao i ti,

ponosna i prkosna!

Poručuje ti,

gdje god bila,

nastavlja živjeti tamo gdje si ti stala…

PRIČA O GRADU


Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

Sitniša Glavašević...