zmajić

Prošle su četiri godine otkako je knjiga autorice Ani Galović, koja je objelodanila nesretne sudbine smrtno stradale vukovarske djece tijekom rata u tome gradu, među hrvatskim čitateljima napravila bravi “bum”. Podsjetimo, u knjizi “Mama, ne vidim nebo” po prvi puta obznanjena su imena, fotografije i okolnosti stradavanja vukovarskih mališana, a za neke slučajeve javnost do tada nikada nije čula.

Ubijena djeca svakako su najbolniji dio, ne samo vukovarskog rata, nego svih ratova koji su se do sada dogodili u svijetu. Jedan od onih koji Hrvati najviše pamte i kojeg nikada neće zaboraviti je – Domovinski rat. Istražujući sudbine vukovarske djece, Ani Galović nije mogla izbjeći saznanja i o ostaloj djeci koja su tijekom ratnih devedesetih diljem Hrvatske izgubila živote. Iako autorica kaže kako se nakon višegodišnjeg rada na knjizi “Mama, ne vidim nebo” više nije planirala baviti ovom teškom temom, od siječnja 2025. godine u izdanju Ogranka Matice hrvatske Vinkovci na svjetlo dana izlazi njezina nova knjiga o djeci ubijenoj, poginuloj i nestaloj u Domovinskom ratu “Zašto ja, mali, spavam u skloništu?”

Zadnji tjedan prije pada Vukovara označava posljednju fazu ratovanja. Na današnji dan, 12. studenoga pokušan je četvrti, posljednji organizirani pokušaj deblokade Vukovara, koji je nažalost završio neuspjehom.

Branitelji su odlučili krenuti u napad jer je grad tada bio u nezavidnoj situaciji.

Agresori su prije toga osvojili Bogdanovce, presjekli komunikaciju između Vukovara i Borova Naselja te Vukovara i Vinkovaca. U gradu nije bilo redovite opskrbe strujom, vodom i hranom, bolnica je bila u užasnoj situaciji, dok je ostatak grada bio pod stalnim bombardiranjem JNA.
Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić - Henrikovci - Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima. Napad je doživio neuspjeh zbog slabosti angažiranih snaga, pa je od zamisli uspjelo pomicanje snaga iz Nuštra prema Marincima pod vrlo teškim uvjetima djelovanja JNA sa zemlje i iz zraka.

Za nastavak napada nije bilo dovoljno snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se 105. brigada HV-a nije još ni pojavila (došla je dva dana nakon), a i pored nje bila je potrebna najmanje još jedna bri­gada.

Toga dana u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar – Borovo Naselje i silos na Dunavu. Nakon cjelodnevnih tenkovsko - pješačkih borbi, cesta još nije pala.

Čitateljica Davorka Matasović poslala nam je pjesmu posvećenu svom ocu koji je poginio u Vukovaru 18.11.1991. 'Kada je rat počeo ja sam bila malena curica koja je imala sretnu obitelj. Veselila sam se školi, prijateljima, išla sam na balet i nisam znala što je život. U jednome trenutku malo prerano sam morala odrasti. Potjerali su me iz moga grada, sve što smo imali bile su dvije putne torbe. Dugih 8 godina čekala sam svoga tatu da mi se vrati, vjerovala sam da će se vratiti. Moglo bi se reći da sam bila naivna malo. I onda su me prizemljili. Saznala sam da mi je otac poginio davne 1991. Ove godine obilježava se njegova 20-ta obljetnica smrti. Moja mama, seka, njezin sin i ja idemo i ove godine u Vukovar. U koloni sjećanja hodati ću za svoga oca, ujaka, tetka, bratića i sve naše poginule i nestale Hrvatske branitelje uz želju da se nikada tako nešto ne ponovi i ne zaboravi', napisala je Davorka. Evo njezine pjesme:

Voljeni tata

Svi misle meni je lako,
rođendan tvoj je,
umjesto da slavimo,
ja ti svijeću palim.

Govorim da te volim,
ne stojim pored tebe,
nego ispred tvoga groba.

Kupila sam ti cvijeće i svijeće,
Bogu se pomolila,
zagrliti sam htjela te,
ali nisam mogla.

Pričam ti, a ne znam
čuješ li me?
Želim ti samo reći
sretan rođendan ti
i volim te tata.

Svi misle da je meni lako,
svijeću sam ti zapalila,
cvijeće poklonila,
rođendan čestitala.

Nije meni lako,
ti mi fališ jako.

Identitet
Identitet
Domovinski rat u nastavi • Izdvojeno
Priprema za nastavni sat – Djeca žrtve Domovinskog rata (drugi dio – Popis priloga)
3. listopada 2022.by Tatjana Sarajlija

Pripremu izradila studentica povijesti Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom doc. dr. sc. Rone Bušljeta Kradum u sklopu kolegija Praktične vježbe predmetne metodike (Povijest)

POPIS PRILOGA

PISANI MATERIJAL

1.) Pisani povijesni izvori

Ivana Babić

(Dobra voda)

Mirno je kasno proljetno poslijepodne, tišina i poneki cvrkut ptica… Ne sluteći ništa u svojoj dječjoj bezazlenosti, igrala sam se s bratom i sestrom u dvorištu obiteljske kuće u Zadru. Odjednom, nemirnu dječju igru prekida zvuk koji se u posljednje vrijeme često mogao čuti, a obilježavao je kraj igre, maštanja, kraj veselja i početak straha. Zvuk je označavao zračnu opasnost. Uplašen majčin glas odjekivao je dvorištem. Za njom je trčala teta također vidno uznemirena. Zgrabile su nas u naručje, sakrile se uz obližnji zid dok avion, koji je u tom trenutku granatirao grad, nije prošao iznad nas. Razbacane igračke, gledanje smrti u oči, sveprisutan strah i očaj postali su dio naše svakodnevnice… Nije bilo dana ili noći da nismo bdjeli ili spavali u skloništu. Ipak jedan događaj me posebno potresao, tada sam doživjela veliki strah. Spustila se noć, doba dana koje me užasavalo. Ogroman strah ulio se u moje srce. Legla sam u krevet, uhvatila svoju sestru i brata za ruke, stisnula ih uza se sve dok nisu zaspali… Ovoga puta cijela je obitelj spavala u kući. Inače su djed i baka spavali daleko u šumi, na krevetu od slame i lepušine (kukuruzno suho lišće) gdje su oko njih bili stogovi od slame i sijena. Glavom su mi prolazile strašne misli o tome kako su neprijatelji svega nekoliko stotina metara od nas… Iščekujući tako svitanje, začujem bjesomučno lupanje po vratima. Hod oko kuće, lupkanje potpetica nekih teških cipela. Skočila sam iz kreveta, probudila brata i sestru i povikala: „Evo ih!“. U sobu je ušla mama, njen izraz lica bio je zastrašujući. Povikala je: „Brzo! Jeste li spremni, moramo odmah otići?!“ Stigli smo u podrum, spavanja više nije bilo. Sljedeće čega se sjećam bila je nečija izjava kako žene i djeca smjesta moraju napustiti selo jer selo „pada“. Brzo smo sjeli u auto, kroz suze smo se oprostili s djedom i bakom koji su odlučili ostati u selu.

Haberle, I., Uskok, G., Jurčević, V. (2015). Krhotine djetinjstva/ koracima nade u istinu. Zadar: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“.

Ivana Lučić

(Jasenice)

Proljeće je, godina 1991., imam četiri godine. Igram se u vrtu i čekam brata da se vrati iz škole. On ide u prvi razred, svaki dan putuje autobusom u školu u Jasenice. Mama u kući kuha i sprema, a tata više ne ide na posao, samo navečer negdje ode, ali nisam znala gdje, ni zašto. Čekajući brata, stigli su tetak i teta iz Obrovca. Jako sam se obradovala jer su došli i moji bratići Josip i Ivan. Uskoro je došao i moj brat Ivan pa smo se nastavili svi zajedno igrati. Rekli su da će ostati s nama neko vrijeme. Sutradan smo išli bratiće upisati u školu jer se oni nisu mogli vratiti u Obrovac, u svoju školu, što meni tada uopće nije bilo jasno. Počeli su pričati o nekakvoj vojci, o gardistima, a ja sva ponosna jer je i moj ujo u gardistima, u Zagrebu. Jednoga dana došli su rođati iz Pridrage, ušli su u kuću. Odjednom su svi počeli plakati, a ja sam samo zbunjeno gledala. Mama me jako zagrlila govoreći da više nema uje, moga uje; kako, pomislila sam, pa on je gardist, on je najjači. Taman smo malo odahnuli, a onda i novi šok. Sjedili smo ispred kuće, kad se opet začuo strašan prasak. Svi smo poletjeli u kuću. Pala je granata, ja u šoku, mama nas je skupila oko sebe, a ja na glas molim Očenaš (iako tada nisam ni znala da ga znam moliti). Tate nema, on je u Velebitu, granate i dalje padaju, sve se trese, a mi molimo i čekamo, a ni sami ne znamo što. Odlazimo do Starigrada. Ja s jednim jastukom, torbicom i krunicom. Kasnije smo otišli u Novigrad Istarski. Tamo smo se smjestili u hotel, a tata se vratio na bojište. Brat je tu krenuo u školu i meni je izgledalo kao da je sve normalno, samo što nisam bila u svojoj kući, što više nisam gasila svijetlo, što nisam išla sama spavati i što sam se trzala na svaki jači zvuk. Svaki jači zvuk mene bi presjekao i ja bih jurila u zaklon… Nakon operacije „Oluja“ naša kuća se obnovila i mi smo se vratili. Bila sam presretna u svojoj kući, na svojoj plaži, u svojoj Maslenici. Mama je plakala; znala sam da se sjetila uje Mile, a ja sam se sjetila da se on više neće vratiti…

Haberle, I., Uskok, G., Jurčević, V. (2015). Krhotine djetinjstva/ koracima nade u istinu. Zadar: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“.

Tihana Biuk Magaš

(Osijek)

Meni, tada s još nepunih 10 godina, ništa nije bilo jasno, baš kao i mom starijem bratu od 13. Kada se počelo šuškati u Osijeku o nekim ratnim zbivanjima, ja o tome nisam imala nikakva pojma. Znam samo da su se intenzivnije počele slušati vijesti, tata se prijavio u hrvatsku vojsku, djeda Iko je vječno vikao na televiziju: „Vidiš ti što nam rade?“ Mama je obavljala razgovore s bratom i sa mnom pripremajući nas na podrumske pustolovine. Odjednom su počeli letjeti avioni, odjednom je tenk na putu prema Tenju uperio cijev u nas dok smo se igrali na velikoj livadi kod bake i ništa ti više nije jasno. Tješila sam sve oko sebe, svima govorila „brzo će proći“ ili „vratit će se oni“. Ja sam još bila specijalist za glumu pa sam pričala viceve, imitirala susjede i političarePonekad sam i pjevala izvrčići pjesme s nama vrlo smiješnim stihovima „svakog dana mislim na tebe, moj podrume… moja podrumčina, ima snagu boje kreča, ima oči boje smeća… moja podrmčinaaa“. (…) Moj tata je ranjen 14. rujna 1991. godine zajedno sa svojim prijateljima. Došao je kući, stavio metak na stol, rekao da je bio ranjen i otišao odmoriti. Nakon toga se ustao, izgrlio nas i izljubio i otišao nazad na bojište. Dan prije, granata nam je raznijela auto, a dan poslije kuću. Od detonacije odletila sam na kraj prostorije i udarila u zid. Čula sam mamu kako viče gdje su joj djeca, brat se odmah javio, a ja nisam. Valjda od siline udarca i šoka, nisam mogla govoriti. No nisam cijelo vrijeme provela u Osijeku. Na žalost, naši roditelji svim silama trudili su se maknuti nas od ratnih strahota, no moram reći da sam u to vrijeme bila strašno tvrdoglava i razmažena, odbijala sam jesti. U Crikvenici sam odbijala hranu, razmaženo „derle“ koje ne može bez svog grada i roditelja. Svoj 11 rođendan dočelaka sam plačući pod klupom u učionici. Nikome nisam ni rekla da mi je rođendan jer se s rodikteljima nisam čula već neko vrijeme. Imali smo likovni i crtali neke brodove, zamolila sam učiteljicu da me pusti na toalet. I onda se dogodilo čudo! Pravo čudo, ispred vrata stajala je MOJA MAMA! Kaže mama da sam neko vrijeme stajala u nevjerici, držeći ju dok nisam ostala bez zraka. To mi je bio najbolji rođendanski dar ikad! Do danas, niti jedan ga dar nije uspio nadmašiti.

Primarni problem ultraljevice je kognitivna disonanca. Nakon posvemašnje propasti državnog socijalizma i totalitarnog partijskog upravljanja krajem prošlog stoljeća, krenuli su putem negiranja realnosti i takav pristup ušel je u sve pore te ideologije. Tako im je sasvim normalno i dalje prizivat državnu ekonomiju, a za sve nedaće krivit kapitalizam.

Skroz okej im je pisat transparente "Gays for Palestine", ili na domaćoj sceni, ponašat se kao da je zadnji rat na ovim prostorima završil 1945. Od izložbe o autoru Memoranduma SANU, do zabrane Bojne Čavoglave, i dalje briju ko da smo negdje u ranim 80-ima, potpuno ignorirajući sve kasnije događaje.

Prema njima, ključni problem u gradu kojim upravljaju, umjesto jučerašnjeg černobilski zagađenog zraka, pjesma je Bojna Čavoglave koju su, kaj je najbolje, po vlastitom priznanju, otkrili Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Predrag Lucić. Dakle, tri osobe koje su sve samo ne desničari i ustaše. Kaj se dogodilo? U ona olovna ratna vremena, kad je Dalmacija bila praktički odsječena od ostatka Hrvatske, kada nije bilo ni struje ni vode, čuli su demo snimku i upoznali Marka Perkovića u nekom splitskom kafiću.

Jesu li njih trojica, zajedno s drugim splitskim novinarima, mogli ikako previdjeti da pjesma počinje bojnim poklikom Za dom spremni? Naravno da nisu. Dakle, očito su tada, u jako teškim okolnostima kada su možda njima nepoznate Čavoglave branile Split, bili spremni taj poklik zanemarit i demo snimku puni entuzijazma odfurat na Radio Split. Kao i uvijek, u bilo kakvoj povijesnoj i ideološkoj analizi, potrebno je u obzir uzet kontekst vremena koji je ovdje neosporan.

Kak je moguće da danas, nakon skoro 35 godina, mi i dalje imamo prijepore o toj pjesmi, jednoj od himni Domovinskog rata koja je na frontu našim oružanim snagama davala snagu? Je li to neka zajebancija?