Laprdarij

Otvaraju mi se razni uvidi otkad sam u penziji. Jer naprosto imam vremena za uočavati. I zavidim onima koji su proveli život na način da nisu radili u strukturi, pogotovo u takvoj strukturi poput moje, a još ako nisu uopće bili u sustavu - uuuuh.. Kad sam bila u tom sustavu, bilo mi je zapravo super. Tada sam tako mislila. Sad kad pomislim da bih se vratila tamo samo se stresem i naježim. Pa se pitam, jel mi je stvarno bilo super, ili sam samu sebe uvjerila da mi je super? U konačnici, nevažno je, bilo pa prošlo. Jedino - što ako se budem opet uvjeravala da mi je nešto ok, a nije?

Isto tako sam skužila da zapravo nemam - prijateljicu/e. Najbolji prijatelj mi je umro, a i žena koju sam isto smatrala velikim osloncem. Pa sam imala dvije frendice koje bi me trpile, tako to sada vidim - nakon što su ta prijateljstva zamrla. Imam veliki krug poznanika, i dobrih poznanika, ali baš nekog kog mogu nazvati i reći mu - gle, muči me to i to, trebam uho - to nemam. Za podijeliti nevolju još bi ih se i našlo, ali za podijeliti neku sreću, ponos, takvih nemam. Obično kažu obrnuto, ali kod mene je tako.

A tu sam jer sam danas osjetila da ću puknut. I trebalo mi je uho, jako mi je trebalo, palo mi je na pamet da nazovem kćer, ali sam odustala. Ne bi ona to shvatila. Ne bi shvatila da netko mojih godina ima krizu jer - ne zna što želi. Sad kad sam u penziji, imam osjećaj da sam dok sam radila bila sabijena u kutijicu, dva broja premalu. I sad izlazim iz te kutijice, polako, to je proces, gledam svijet novim očima. 39 godina kutijice me je deformiralo. Iz kockaste sad trebam prijeći u okruglu. Korporacija me je samljela. Sve u svemu je ta transformacija dobar osjećaj, to širenje, ali je loš osjećaj pogledati unatrag i vidjeti sebe kockastog, i kako mi je sve bilo kockasto. A sad se trebam prilagoditi na okruglo. Mogu to nazvati i slobodom. Osjećam se kao Forrest Gump kad je potrčao i one proteze su se rasfrcale na sve strane. I sve moje želje koje sam imala sad trebam preformulirati, i tu sam se našla iznenađenom i izgubljenom. Što ja zapravo želim?

Jesu li tračnice kojima se trenutno vozim - to? Želim li to, sada? Jer oni koji su sa mnom na tim tračnicama, oni naravno zagovaraju ostanak na tračnicama. Oni koji nisu ne razumiju što uopće radim na tim tračnicama. I nemam s kim o tomu porazgovarati. Jesam li na tim tračnicama jer sam štreber i nedo Bog da ne završim što sam započela? Po inerciji? Ili to stvarno želim? A pogotovo volim li to?

Zato sam došla na blog. Da se izventiliram. Vama je ionako svejedno :)

Baš ste navalile! :))

Ahoj, Slova, pa gdje si? Si dobro? Razveselilo me je što se Vega ukazala

Pa nije ovdje baš tako loše :))

Drago mi je to čut :)

Samo da ti kažem da sam tu priču sa korporacijom, uz velike muke još davno rasparao i zapalio...

Moj je put počeo na institutima i sličnima, i onda je jedan taj institut prešao u korporaciju. A ja ostala..

Coco, vjerujem da si uvijek napravila najbolje što si mogla u vremenima, okolnostima i mogućnostima. Da si mogla drugačije (djeca, brak, posao i ostale obveze), radila bi drugačije.
Zaboravljaš da si živjela u vremenu rata, dviju kriza, denominacija dinara, promijenili smo tri valute. Izveslati iz toga svega i postaviti djecu na noge je uspjeh.
I normalno da si živjela kao u kutiji.

I normalno je sada duboko disati.
I ja sada duboko dišem.
Daj si vremena.
(barem ja to tako gledam)

Probala sam raditi i u školama, i nije to bilo za mene. A nisam se bogato udala pa da se opustim, dvoje djece, i jebiga..

Pogni, srce si, upravo je tako kako si napisala..

Da, izgleda da imam PTSP, sad kad su adrenalin i kortizol popustili

Treba vremena proći da se čovjek navikne na to. Ipak je cijela priča počela jako davno, od vrtića...

Hehe, ajd barem u vrtić nisam išla :) Čuvala me baka.. Ali da, od prvog dana škole, dalje je mlin

To ti je to! :))

Da sam znala drukčije, vjerojatno bi bilo drukčije.

Ne može se to jednostavno napraviti ne samo zbog materijalnih razloga već i zbog niza "ucjena" kojima nam se prijeti. Ostati ćeš bez ovoga, ostati ćeš bez onoga...

De facto, samo "lud" čovjek može napustiti tu priču...

Nove generacije su pametnije, vidim po svojoj djeci, ne daju se oni tako lako uvući, barem za sada

Čak ni on ako padne u ruke psihijatra koji ga mora vratiti "nazad"...

Pa ti si napustio tu priču, kaj ne? :)

Coco....8 godina sam u mirovini..prijevremenoj....i trebalo mi je 5 godina da se skinem sa adrenalina i da počnem kolko tolko normalno funkcionirati.Taj adrenalin je stvarno čista droga na koju se navučeš a da ni ne skužiš..a nitko te na to ni ne pripremi ni ne upozori...to je jednostavno jedan mlin i samo melje.
Mene je moja korporacija samljela doslovno pa se ovih 8 godina liječim od svega i svačega ..u stvari od stresa.
No..ako je za utjehu....hodam ja i dalje po doktorima ali....živim jedan vrlo smireni život i znam da sam se očistila od tog užasa i da......to što si se zapitala??Odgovor je naravno da smo se zavaravali da nam to tako paše jer...kako bi inače preživjeli.
Želim ti da to brzo prebrodiš..i ako treba biti tu sa nam ada pomognemo...eto nas...ekipa snova:-))

Ja jesam ali mnogi nisu a pokušali su. Sada su na tabletama i rade svoj posao...

Arapo, da, to je to :) Hvala ti, sad mi je lakše :)

Mislim ,žao mi je da imaš zdravtsvenih problema, i nadam se da ćeš to brzo i uspješno riješiti

Slova, znači može se, i preživi se :)

"Odgovor je naravno da smo se zavaravali da nam to tako paše jer...kako bi inače preživjeli."

Arapo, ovo bum si uokvirila :)

Cijela priča se vrti oko novca. Ako ga imaš ili ga možeš nekako pribaviti, slobodan si čovjek...

Ekipo snova :)))

Da, novca... a dvije duše ovisile o meni

Da

Puse vam velike, pomogli ste mi :)))

Samo naprijed! Nađi nešto što voliš raditi i ispuni si dan makar to bilo pisanje po Iskrici :)

Hvala ti Coco na želji za moje ozdravljenje no....nema tu ozdravljenja..samo molim Boga da ne krene dalje.Autoimune bolesti su odraz velikog stresa koji traje duže vrijeme...čitaj godine.....i tu se jednostavno organizam potrga i teško ga se može ili nikako popraviti.No...i na dalje koristim kao i nekada na poslu tu našu poštapalicu"Dobro je tako..samo da ne bude teže"....jer kako bi inače i na dalje preživjeli.Sve će to biti dobro....predaje nema:-))

Veče kokoš..
Odakle tebe?..

Pa ovo je preeedobro!
Prvo se Vega ukazala pa sad i ti :)
Bas mi drago :)

Bok, kokoš! I ti si u pemziji? Ja sam otišla u prijevremenu još prije pet godina. Godinu dana nisam ništa radila i bilo mi je divno, stan je blistao, balkon prepun cvijeća, pseto satima šetano... A onda se ukazala prilika za jedan honorarni, ali stalni, poslić. Trebalo je čak ići na obuku i polagati ispit za to. Moj mozak je vrisnuo od sreće! Kao da se napokon dokopao kisika. I tak ja to sad i dalje raduckam. Kapne nešto sitno love, zabavim se, a nije tlaka. Pobjegnem u to da se ne bih žestila oko gluposti na koje ne mogu utjecati, politike, ekonomije, ovog-onog za što su penzići uglavnom zagriženi i melju o tome kao da bi oni sve to malim prstom svladali kad bi ih itko htio poslušati. No i meni je trebala koja godinica da se očistim od svijeta rada. Predugo smo mi u njemu bile. Naše su majke, ne zaboravi, mogle van već s 50-ak godina.