. . . Onako . . .

Bio je ponedjeljak — onaj mirni, jesenski, kad se svijet budi uz tiho šuštanje kišnih kapi. Kiša je polako plesala po prozoru, stvarajući sitne krugove na staklu. Iako je oblacno nebo prekrivalo sunce, u zraku je bilo nešto toplo, nešto umirujuće.

S prozora sam promatrao kako se ulični pločnik pretvara u ogledalo. Jesen je bila u punom sjaju — lišće raznih boja lagano je padalo s drveća, kao da svako ima svoj ritam, svoju melodiju. Crveno, žuto, smeđe, pa čak i poneko zlatno — stvarali su tepih od boja raznolikih.

Dok su prolaznici žurili ispod kišobrana, meni se činilo da cijeli svijet diše nekim smirenim tempom. U toj tišini, u tom miru jesenjeg lišća, bilo je nešto čarobno — podsjetnik da i siv dan može biti prepun boja, ako ga promatraš otvorena srca.

I tako sam, dok je kiša nastavila svoje tiho sviranje, pomislio: možda su baš ovakvi ponedjeljci najljepši.