. . . Onako . . .

Bio je ponedjeljak — onaj mirni, jesenski, kad se svijet budi uz tiho šuštanje kišnih kapi. Kiša je polako plesala po prozoru, stvarajući sitne krugove na staklu. Iako je oblacno nebo prekrivalo sunce, u zraku je bilo nešto toplo, nešto umirujuće.

S prozora sam promatrao kako se ulični pločnik pretvara u ogledalo. Jesen je bila u punom sjaju — lišće raznih boja lagano je padalo s drveća, kao da svako ima svoj ritam, svoju melodiju. Crveno, žuto, smeđe, pa čak i poneko zlatno — stvarali su tepih od boja raznolikih.

Dok su prolaznici žurili ispod kišobrana, meni se činilo da cijeli svijet diše nekim smirenim tempom. U toj tišini, u tom miru jesenjeg lišća, bilo je nešto čarobno — podsjetnik da i siv dan može biti prepun boja, ako ga promatraš otvorena srca.

I tako sam, dok je kiša nastavila svoje tiho sviranje, pomislio: možda su baš ovakvi ponedjeljci najljepši.

Primijetio sam da si nestala iz razgovora – i uhvatio sam sebe kako razmišljam, ne o riječima koje smo razmijenili, nego o onima koje su ostale neizgovorene. Nije to prigovor, više znatiželja. U vremenu kad sve traje tek dok ne zazvoni nova poruka, svaka tišina ima težinu – ponekad i ljepotu.

Možda je nestanak tvoj način da odmjeriš pažnju, da vidiš hoće li se netko zadržati i kad nema odgovora. Možda i moj – da provjerim koliko me zapravo zanimaš. U toj ravnoteži između riječi i šutnje skriva se nešto privlačno, gotovo izazovno.

Pitam se, je li moja pažnja dovoljna da te opet privuče? Ne kao pokušaj osvajanja, nego kao iskren poziv da nastavimo onaj ritam razgovora koji je već imao nešto posebno – onaj trenutak kad dvoje ljudi počne komunicirati između redaka.

Jer ponekad, u svijetu prepunom buke, upravo tišina postane najzanimljiviji dio dijaloga.

Sjedim na terasi poznatog kafića, onog što ga svi znaju — ne zato što je poseban, nego zato što se nalazi odmah do autobusne stanice. Tu se uvijek nešto događa. Ljudi dolaze, odlaze, prolaze — i nitko ne ostaje dugo. Samo ja, s kavom koja se polako hladi i pogledom koji hvata svaku sitnicu.

Stari kesten baca točku sjene preko stola. Sunce se probija kroz lišće, titra na šalici. U zraku miriše kava i dim cigareta, pomiješano s mirisom svježeg kruha iz obližnje pekare.

Prva prolazi žena s plavom kosom, zavezana u brz, neuredan rep. U ruci nosi papirnatu vrećicu, a u koraku onaj poznati umor što se ne skriva, ali ni ne predaje. Na trenutak joj vjetar razmrsi kosu, pa zastane i prstima je vrati iza uha. Taj sitni pokret govori više od riječi.

Zatim mladić u tamnoj jakni, s kapuljačom navučenom do obrva. U ušima slušalice, u koraku žurba bez odredišta. Gleda u asfalt, kao da tamo traži neki odgovor. Ponekad se i ja tako osjećam — kad hodam, a zapravo bježim od vlastitih misli.

Stariji gospodin dolazi polako, korak po korak, sa štapom koji više zvuči nego što pomaže. Na obrazu mu sitan ožiljak, stari trag koji nosi s lakoćom. Brkovi mu uredni, pogled blag. Kad prođe pored terase, pozdravi konobara, klimne glavom, i ja u tom klimnju vidim čitavu priču: red, naviku, pripadnost.

Djevojka u crvenom kaputu, ona je drukčija. Smije se u telefon, glas joj zvoni i nosi se ulicom kao pjesma. Ljudi je pogledavaju, ali ne s nelagodom, nego s nekom tihom zahvalnošću — podsjeća ih da život nije samo brzina i obaveza.

Nakon nje, muškarac tamne puti, tetovaža na vratu, ramena široka. Lice ozbiljno, gotovo zatvoreno. Ali kad vidi dijete koje vuče ruksak većeg od sebe, nasmiješi se. Kratko, gotovo neprimjetno. Taj trenutak, taj osmijeh — to je ona tanka nit čovječnosti koja nas sve povezuje, i kad toga nismo svjesni.

Žena s ljubičastim ružem prolazi odlučno, marama čvrsto vezana, torba teška. Na trenutak zastane kraj psa koji leži u hladu, pomiluje ga po glavi i nastavi dalje. Lice joj se tada malo opusti, kao da ju je ta sekunda nježnosti podsjetila da još uvijek zna biti meka.

Ja sjedim, promatram i pijem kavu koja je već ohlađena, ali još uvijek miriše. U meni se sve uspori. Osjećam se kao da sam u međuprostoru — između prolaznika i svijeta, između sada i nečeg što ne žuri.

Autobus stiže, vrata se širom otvaraju, gužva se prelije na pločnik. Lica se smjenjuju kao valovi: pospana, zamišljena, sretna, umorna, brižna, zatvorena. Neka pogledam, neka samo prođu. I svejedno, svaki pogled na neki način ostane u meni, kao otisak.

Konobar me pita želim li još jednu kavu. Kažem da ne, a zapravo bih mogao sjediti ovdje satima. Ovdje, gdje svijet prolazi, a ja ga vidim.

Sunce polako prelazi u zlatno, sjene se produljuju. Ljudi se mijenjaju, ali ritam ostaje isti. Autobus dolazi, autobus odlazi.

Pomislio bih da se ništa ne događa, da nisam naučio gledati.
Jer u tim prolaznim koracima, u licima što nestaju iza ugla, ima više života nego u mnogim tišinama.

I tako sjedim, miran, s pogledom koji ne traži — samo prima.
Svijet prolazi pored mene, a ja ostajem — da ga zapamtim.
.....
......
........

To pitanje zvuči jednostavno, ali zapravo je mala psihološka bomba.
Jer nije problem u “upoznavanju nekoga” — toga ima.
Problem je u gašenju profila.

Freud bi rekao da je taj profil tvoj ego u digitalnom obliku — tvoj katalog želja, tvoj izlog nesvjesnog.
Tamo pokazuješ ono što misliš da jesi, a tražiš ono što misliš da ti nedostaje.
I svaki “lajk” je mala potvrda da postojiš.
Digitalni “da” koji zamjenjuje ljudski pogled.

I sad ti netko kaže: “Možda ćeš upoznati nekoga zbog koga ćeš sve to obrisati.”
Zvuči romantično — kao da ćeš jednom, kad se to dogodi, moći reći:
“Evo, ovo je to. Više mi nitko drugi ne treba.”

Ali Freud bi se nasmijao.
Jer on zna da čovjek ne traži osobu — on traži projekciju.
Traži ogledalo u kojem će napokon vidjeti sebe onakvog kakvim bi volio biti.
I zato, čak i kad nađeš nekoga zbog koga bi “ugasio profil”, u tebi uvijek ostane mala lampica — ono “što ako?”
Što ako postoji netko tko me još bolje razumije?
Što ako postoji još bolja verzija mene — u nečijem drugom pogledu, poruci, ili lajku?

To nije manjak ljubavi.
To je višak svijesti.
Mi više ne živimo ljubav, mi je promatramo — kao feed.
Skrolamo kroz osjećaje i biramo one s najboljim filterom.

I možda zato danas prava romansa nije pronaći nekoga zbog koga ćeš pogasiti profil —
nego nekoga s kim ćeš moći zaboraviti da ga uopće imaš.

p.s.
Pregledavajući profil jedne nepoznate žene, naišao sam na pitanje koje me zaintrigiralo.

U nadi je filozofija — to zna svatko tko je ikad čekao da mu netko odgovori na poruku.
Sjede ljudi, razmišljaju, analiziraju, pišu sebi u glavi doktorsku disertaciju:
“Zašto nije stavio srce na story?”

A u gradu su 80’e — ljudi plešu, smiju se, nitko ne pita “gdje ovo ide” ni “što mi zapravo jesmo”.
Samo kažeš “ajmo” i već si na motoru bez kacige, s Walkmanom i osjećajem da si besmrtan.

I zato danas — manje filozofije, više 80-ih.
Manje “što ako”, više “daj pusti muziku”.

Ponekad se pitam – što je to što me gura naprijed?
Rock tornado vrti mi se u prsima, a super 80’s svira negdje u pozadini.
Kroz vlastitu dušu jurim bez kočnica, smiješak mi je tu, uvijek pri ruci.

Vrijeme? Ma, vrijeme je samo ideja koju miješam s malo sunca i ludosti.
Recept za dan koji se pamti – eksplozija misli, žestoko i slobodno, kao nuklearni torpedo.

Sustav pokušava sve posložiti, ali ja se ne dam svesti na formulu.
Disco u ušima, san u srcu – i dok ga nosim, svijet ima mene.

Ponekad zastanem i slušam – kroz moju dušu prolazi ritam koji nitko ne može zaustaviti.
Svaka misao je put, svaki smiješak je znak, svaka ludost je dokaz da sam živ.
Žestoko se smijem problemima, jer oni nemaju moć nad mojim snom.

Nuklearni torpedo želja me gura naprijed, dok vrijeme pleše po svojim pravilima.
Recept je jednostavan: uzmi hrabrost, dodaj strast, i začini sve s osmijehom.
Disco svjetla možda trepere, možda blješte, ali ja ih osjećam u srcu, u ritmu svog života.

Jer ja imam san – i taj san nije samo za mene.
On je glas kroz moju dušu, poruka svijetu: sloboda, smijeh, snaga i ljubav.
I dok ga nosim, dok jurim kroz život bez kočnica, osjećam – ništa me ne može zaustaviti.

Sjedim u sadašnjosti i gledam kako mi prolaznost klizi niz dlanove, tiha i neuhvatljiva. Nekad sam imao plan — uredan, siguran, savršeno nacrtan. Danas mi se čini da planovi samo guše umjetnost življenja. U meni kipi sirova strast, neukroćena i iskrena, kao da gori negdje ispod kože.

Na kraju mojih misli stoji slijepa ulica. Gledam je bez straha — kao podsjetnik da i kraj može biti početak, ako dovoljno vjeruješ u njega.

Muzika dopire s prozora, s krova, miješa se s večernjim zrakom i nosi miris nečeg neuhvatljivog, gotovo stvarnog. Trag kapibare u blatu nasmije me i podsjeti da i najčudnije stvari imaju smisao, ako ih dovoljno dugo gledaš. Budućnost? Ne žurim k njoj. Sreća ponekad prođe pored mene i samo šapne: „Tu sam, ako znaš stati.“

Ponekad, dok šetam uz Savu, gledam kako se svjetlost presijava na površini vode i mislim — možda se u svakom odrazu skriva komadić plavog neba koji čeka da ga netko primijeti. Grad diše sporije tada, čak i Zagreb na trenutak izgleda mekši, topliji, manje užurban.

U tim trenucima osjećam ljepotu života u njenom najtišem obliku — u koraku koji ne juri, u dahu koji traje. Pozitivni stav nije mi više maska, nego odraz onoga što sam naučio: da svjetlo ne dolazi izvana, nego iznutra, kad ga odlučiš upaliti.

Kod kuće, dok teče vrijeme provedeno uz TV, a na ekranu odjekuje nogomet, primjećujem kako me te male stvari umiruju. Zvuk tribina, ritam dodavanja, čak i banalnost rezultata. U svemu se krije ritam života — i u pobjedama i u promašajima.

Na stolu stoji loptica ping ponga, bijela i lagana. Nekad me podsjeti na misli koje odbijam od sebe — one koje želim zadržati, i one koje puštam da odlete. U toj igri jednostavnosti osjećam se moćno, jer znam da i ono što djeluje obično može postati sveto, ako ga pogledaš srcem.

Dok se dan polako gasi, a iznad mene opet bljesne onaj isti komadić plavog neba, tiho pomislim: možda je sreća samo vještina da vidiš smisao u malim stvarima. I dodam, više sebi nego svijetu — sretno.

Na oblačni dan, gledam u daljinu — tamo gdje se oblaci sivi stapaju s morem. U tom beskraju vidim komadić svjetlosti koji se probija kroz gustu maglu, kao da me zove. Osjećam potrebu da krenem prema tom mjestu, jer možda tamo čeka nešto što dugo tražim — pozitivnost koja grije i kad sunca nema.

Hodam polako, dišem duboko, i shvaćam: sve što trebamo, zapravo uzimamo iz onog što nosimo u sebi. A negdje između oblaka i vala, nalazim mjesto gdje mir diše tiho — i u njemu, sebe.

.... kad se zamislim ....
Mogao bi (?!) ....

Utorak -
- običan dnevni uzorak.
.. sladak / gorak ? ...
To je tjedni ulomak ili odlomak.

... vjerujem u bolje ....

Are You Lonesome Tonight ....

The Man Who Plays the Mandolino...

You're Beautiful.....