. . . Onako . . .

Primijetio sam da si nestala iz razgovora – i uhvatio sam sebe kako razmišljam, ne o riječima koje smo razmijenili, nego o onima koje su ostale neizgovorene. Nije to prigovor, više znatiželja. U vremenu kad sve traje tek dok ne zazvoni nova poruka, svaka tišina ima težinu – ponekad i ljepotu.

Možda je nestanak tvoj način da odmjeriš pažnju, da vidiš hoće li se netko zadržati i kad nema odgovora. Možda i moj – da provjerim koliko me zapravo zanimaš. U toj ravnoteži između riječi i šutnje skriva se nešto privlačno, gotovo izazovno.

Pitam se, je li moja pažnja dovoljna da te opet privuče? Ne kao pokušaj osvajanja, nego kao iskren poziv da nastavimo onaj ritam razgovora koji je već imao nešto posebno – onaj trenutak kad dvoje ljudi počne komunicirati između redaka.

Jer ponekad, u svijetu prepunom buke, upravo tišina postane najzanimljiviji dio dijaloga.