. . . Onako . . .

Sjedim na terasi poznatog kafića, onog što ga svi znaju — ne zato što je poseban, nego zato što se nalazi odmah do autobusne stanice. Tu se uvijek nešto događa. Ljudi dolaze, odlaze, prolaze — i nitko ne ostaje dugo. Samo ja, s kavom koja se polako hladi i pogledom koji hvata svaku sitnicu.

Stari kesten baca točku sjene preko stola. Sunce se probija kroz lišće, titra na šalici. U zraku miriše kava i dim cigareta, pomiješano s mirisom svježeg kruha iz obližnje pekare.

Prva prolazi žena s plavom kosom, zavezana u brz, neuredan rep. U ruci nosi papirnatu vrećicu, a u koraku onaj poznati umor što se ne skriva, ali ni ne predaje. Na trenutak joj vjetar razmrsi kosu, pa zastane i prstima je vrati iza uha. Taj sitni pokret govori više od riječi.

Zatim mladić u tamnoj jakni, s kapuljačom navučenom do obrva. U ušima slušalice, u koraku žurba bez odredišta. Gleda u asfalt, kao da tamo traži neki odgovor. Ponekad se i ja tako osjećam — kad hodam, a zapravo bježim od vlastitih misli.

Stariji gospodin dolazi polako, korak po korak, sa štapom koji više zvuči nego što pomaže. Na obrazu mu sitan ožiljak, stari trag koji nosi s lakoćom. Brkovi mu uredni, pogled blag. Kad prođe pored terase, pozdravi konobara, klimne glavom, i ja u tom klimnju vidim čitavu priču: red, naviku, pripadnost.

Djevojka u crvenom kaputu, ona je drukčija. Smije se u telefon, glas joj zvoni i nosi se ulicom kao pjesma. Ljudi je pogledavaju, ali ne s nelagodom, nego s nekom tihom zahvalnošću — podsjeća ih da život nije samo brzina i obaveza.

Nakon nje, muškarac tamne puti, tetovaža na vratu, ramena široka. Lice ozbiljno, gotovo zatvoreno. Ali kad vidi dijete koje vuče ruksak većeg od sebe, nasmiješi se. Kratko, gotovo neprimjetno. Taj trenutak, taj osmijeh — to je ona tanka nit čovječnosti koja nas sve povezuje, i kad toga nismo svjesni.

Žena s ljubičastim ružem prolazi odlučno, marama čvrsto vezana, torba teška. Na trenutak zastane kraj psa koji leži u hladu, pomiluje ga po glavi i nastavi dalje. Lice joj se tada malo opusti, kao da ju je ta sekunda nježnosti podsjetila da još uvijek zna biti meka.

Ja sjedim, promatram i pijem kavu koja je već ohlađena, ali još uvijek miriše. U meni se sve uspori. Osjećam se kao da sam u međuprostoru — između prolaznika i svijeta, između sada i nečeg što ne žuri.

Autobus stiže, vrata se širom otvaraju, gužva se prelije na pločnik. Lica se smjenjuju kao valovi: pospana, zamišljena, sretna, umorna, brižna, zatvorena. Neka pogledam, neka samo prođu. I svejedno, svaki pogled na neki način ostane u meni, kao otisak.

Konobar me pita želim li još jednu kavu. Kažem da ne, a zapravo bih mogao sjediti ovdje satima. Ovdje, gdje svijet prolazi, a ja ga vidim.

Sunce polako prelazi u zlatno, sjene se produljuju. Ljudi se mijenjaju, ali ritam ostaje isti. Autobus dolazi, autobus odlazi.

Pomislio bih da se ništa ne događa, da nisam naučio gledati.
Jer u tim prolaznim koracima, u licima što nestaju iza ugla, ima više života nego u mnogim tišinama.

I tako sjedim, miran, s pogledom koji ne traži — samo prima.
Svijet prolazi pored mene, a ja ostajem — da ga zapamtim.
.....
......
........