Godot samo što nije

Postoje dani kad se osjećam kao da sam zapeo u nekom čudnom limbu. Znate ono, zaglavljen između plaćanja računa, gledanja vijesti koje ne želiš čuti i scrollanja po profilima gdje svi izgledaju sretnije, uspješnije i imaju manje bora od mene. Život u 2020-ima je često kao da pokušavaš trčati maraton kroz blato – naporno je, prljavo i stalno ti se kliže. Svi smo opterećeni materijalizmom, napuhanim egoima i time što netko drugi misli o nama.

I zato, kad mi treba bijeg, ja ne tražim kartu za neku egzotičnu destinaciju. Ja tražim vremenski stroj.

Moj vremenski stroj ove godine stiže malo kasnije. Veselim se dvanaestom mjesecu, jer tada moj vremenski stroj ima adresu: Route 66. Na repertoaru: The Beatles Tribute Band.

Ah, Beatlesi. Pričati o povijesti Beatlesa je kao pričati o povijesti 20. stoljeća. Nisu oni bili samo bend; bili su kulturna revolucija u četiri glave, s predobrim frizurama. Od onih ranih, nevinih "She Loves You, Yeah, Yeah, Yeah" pa do psihodeličnog remek-djela "Sgt. Pepper's". I zato obožavam tribute bendove. Oni su najbolja stvar do pravog vremenskog stroja. Na te dvije ure, dok dečki vjerno "skidaju" Lennona i McCartneyja, kao da me netko vrati. U neko nevinije, iskrenije i totalno neopterećeno vrijeme. U vrijeme kad je ljubav zaista bila sve što nam je trebalo.

Naravno, moj put do tog nevinijeg vremena redovito je popločan mojim vlastitim, modernim kaosom.

Evo vam primjer. Skoro godinu dana živim u ovoj maloj zgradici, par stanova, moj je prvi, odmah kod ulaza. Doslovno dva metra od glavnih ulaznih vrata zgrade. I skoro godinu dana, svaku večer kad bih se vraćao kući, ulazio bih u potpuni, mrkli mrak. Apsolutna tama. I onda kreće performans: ja, u mraku, jednom rukom držim ključeve, drugom napipavam bravu stana kao da pokušavam obiti sef u banci. Grebem po vratima, tražim onu rupicu, psujem sebi u bradu... totalna zbunjola.

Sve do jučer.

Vraćam se kući, i dok sam otključavao ulazna vrata zgrade, slučajno sam laktom udario u zid pored štoka. I odjednom – BUDE SVJETLO!

U hodniku se upalila lampa. Stojim kao ukopan. Gledam. Na zidu, izvan ulaznih vrata, nalazi se prekidač. Prekidač koji pali svjetlo unutra u hodniku. Skoro godinu dana ja ulazim kao krtica u rupu, jer mi nije palo na pamet da se svjetlo za unutra pali – vani. Genijalno. Trebalo mi je samo 300-tinjak mračnih ulazaka da to skužim.

Tako "prosvijetljen" (doslovno), planiram svoj put na koncert. A put do 'Route 66' je, naravno, avantura za sebe, poznatija kao "ritam zagrebačkog javnog prijevoza".

Volim promatrati te ljude. To je fascinantna studija karaktera. Moj omiljeni fenomen su "Čuvari Vrata". Uđeš u poluprazan autobus. Mjesta k'o u priči. Ali ne. Uvijek postoji ona grupa ljudi koja se strateški pozicionira točno na vrata. Ne na prva ili zadnja, nego baš na ona srednja. I tamo stoje. Nabijeni jedni na druge, drže se za štangu kao da im život ovisi o tome, premda putuju do zadnje stanice. Iza njih prazan bus, ali oni su tu, na vjetrometini, blokirajući ulaz i izlaz svima ostalima. Ne razumijem tu logiku, ali je poštujem.

Možda smo svi mi pomalo kao ti "Čuvari Vrata". Zaglavili smo u ovom materijalnom limbu, svi se guramo na sredini, ni naprijed ni nazad, i samo čekamo da se nešto dogodi, umjesto da uživamo u vožnji.

E pa, ja ću te večeri u dvanaestom mjesecu izaći iz te gužve. Ići ću tamo gdje je John pjevao da zamislimo svijet bez posjeda. Parkirat ću svoj zbunjeni mozak na dvije ure i pravit ću se da je opet 1967. A kad se budem vraćao kući, kunem se, upalit ću ono svjetlo u hodniku. Iz prve.

Link

Like, palac u zrak!

opet lijepo i zabavno :)

I ja volim koristiti "vremenski stroj", ali ga pokrećem bez audiovizualnih poticaja. Samo se izvalim u naslonjač i zatvorim oči. :)