. . . Onako . . .

To pitanje zvuči jednostavno, ali zapravo je mala psihološka bomba.
Jer nije problem u “upoznavanju nekoga” — toga ima.
Problem je u gašenju profila.

Freud bi rekao da je taj profil tvoj ego u digitalnom obliku — tvoj katalog želja, tvoj izlog nesvjesnog.
Tamo pokazuješ ono što misliš da jesi, a tražiš ono što misliš da ti nedostaje.
I svaki “lajk” je mala potvrda da postojiš.
Digitalni “da” koji zamjenjuje ljudski pogled.

I sad ti netko kaže: “Možda ćeš upoznati nekoga zbog koga ćeš sve to obrisati.”
Zvuči romantično — kao da ćeš jednom, kad se to dogodi, moći reći:
“Evo, ovo je to. Više mi nitko drugi ne treba.”

Ali Freud bi se nasmijao.
Jer on zna da čovjek ne traži osobu — on traži projekciju.
Traži ogledalo u kojem će napokon vidjeti sebe onakvog kakvim bi volio biti.
I zato, čak i kad nađeš nekoga zbog koga bi “ugasio profil”, u tebi uvijek ostane mala lampica — ono “što ako?”
Što ako postoji netko tko me još bolje razumije?
Što ako postoji još bolja verzija mene — u nečijem drugom pogledu, poruci, ili lajku?

To nije manjak ljubavi.
To je višak svijesti.
Mi više ne živimo ljubav, mi je promatramo — kao feed.
Skrolamo kroz osjećaje i biramo one s najboljim filterom.

I možda zato danas prava romansa nije pronaći nekoga zbog koga ćeš pogasiti profil —
nego nekoga s kim ćeš moći zaboraviti da ga uopće imaš.

p.s.
Pregledavajući profil jedne nepoznate žene, naišao sam na pitanje koje me zaintrigiralo.