. . . Onako . . .

Sjedim u sadašnjosti i gledam kako mi prolaznost klizi niz dlanove, tiha i neuhvatljiva. Nekad sam imao plan — uredan, siguran, savršeno nacrtan. Danas mi se čini da planovi samo guše umjetnost življenja. U meni kipi sirova strast, neukroćena i iskrena, kao da gori negdje ispod kože.

Na kraju mojih misli stoji slijepa ulica. Gledam je bez straha — kao podsjetnik da i kraj može biti početak, ako dovoljno vjeruješ u njega.

Muzika dopire s prozora, s krova, miješa se s večernjim zrakom i nosi miris nečeg neuhvatljivog, gotovo stvarnog. Trag kapibare u blatu nasmije me i podsjeti da i najčudnije stvari imaju smisao, ako ih dovoljno dugo gledaš. Budućnost? Ne žurim k njoj. Sreća ponekad prođe pored mene i samo šapne: „Tu sam, ako znaš stati.“