. . . Onako . . .

Ponekad, dok šetam uz Savu, gledam kako se svjetlost presijava na površini vode i mislim — možda se u svakom odrazu skriva komadić plavog neba koji čeka da ga netko primijeti. Grad diše sporije tada, čak i Zagreb na trenutak izgleda mekši, topliji, manje užurban.

U tim trenucima osjećam ljepotu života u njenom najtišem obliku — u koraku koji ne juri, u dahu koji traje. Pozitivni stav nije mi više maska, nego odraz onoga što sam naučio: da svjetlo ne dolazi izvana, nego iznutra, kad ga odlučiš upaliti.

Kod kuće, dok teče vrijeme provedeno uz TV, a na ekranu odjekuje nogomet, primjećujem kako me te male stvari umiruju. Zvuk tribina, ritam dodavanja, čak i banalnost rezultata. U svemu se krije ritam života — i u pobjedama i u promašajima.

Na stolu stoji loptica ping ponga, bijela i lagana. Nekad me podsjeti na misli koje odbijam od sebe — one koje želim zadržati, i one koje puštam da odlete. U toj igri jednostavnosti osjećam se moćno, jer znam da i ono što djeluje obično može postati sveto, ako ga pogledaš srcem.

Dok se dan polako gasi, a iznad mene opet bljesne onaj isti komadić plavog neba, tiho pomislim: možda je sreća samo vještina da vidiš smisao u malim stvarima. I dodam, više sebi nego svijetu — sretno.