. . . Onako . . .

Na oblačni dan, gledam u daljinu — tamo gdje se oblaci sivi stapaju s morem. U tom beskraju vidim komadić svjetlosti koji se probija kroz gustu maglu, kao da me zove. Osjećam potrebu da krenem prema tom mjestu, jer možda tamo čeka nešto što dugo tražim — pozitivnost koja grije i kad sunca nema.

Hodam polako, dišem duboko, i shvaćam: sve što trebamo, zapravo uzimamo iz onog što nosimo u sebi. A negdje između oblaka i vala, nalazim mjesto gdje mir diše tiho — i u njemu, sebe.