Godot samo što nije

Kad čitam profile na ovim dejting sajtovima, ponekad se osjećam kao da sam zalutao u trgovinu mitskim bićima. Svi traže isto: "normalnu, sretnu, ostvarenu, stabilnu osobu bez drame." Zvuči divno. Kao da tražiš jednoroga koji govori tri jezika i peče savršene palačinke.

A onda pogledam sebe u ogledalo. Pedeset i pet godina. Kosa koja se polako, ali sigurno, povlači u stratešku obranu. I u glavi... pa, u glavi više nije onaj bezbrižni vjetar kao kad smo imali 17.

Sjećate se kad ste imali 17? Život je bio jedna velika, sjajna, neispisana ploča. Najveći stres nam je bio hoćemo li dobiti pet iz matematike ili hoće li nas ona cura pogledati na velikom odmoru. Bili smo savršeno glupi, savršeno optimistični i savršeno neiskvareni.

E, pa, ja imam 55. Moja ploča nije neispisana. Moja ploča izgleda kao zid javnog WC-a nakon lošeg rock koncerta. Išarana, potpisana, s par rupa i jednim sumnjivim grafitom.

I onda dođem na dejt. I od mene se očekuje da budem što? Svjež? Odmoran? Bez drame?

Molim vas. Pa ja sam hodajuća drama. Ne ona loša, holivudska, nego ona životna. Svaka veza koja nije uspjela, svaki "ghosting", svaka lažna nada – sve je to ostavilo trag. Nisu to ožiljci, to su... recimo to tako... "iskustvene linije".

Nakon što te netko "ghostao" (kao mene ona dama nakon garaže), naravno da si idući put pun pitanja. Umjesto da bezbrižno čekaš dejt, ti gledaš na sat i misliš: "Hoće li se ova uopće pojaviti? Da provjerim jel' mi poslala 'seen' na poruci?" To nije zato što sam paranoičan, to je zato što sam iskusan.

Kad zaredaš par otkazivanja u zadnji čas, naravno da razviješ tu blagu zebnju. Kad ti netko kaže "Vidimo se u subotu", onaj mali glasić u glavi (zvat ćemo ga 'Mali skeptik') odmah šapne: "Ma da, vidjet ćemo mi tu subotu... možda."

Život nas je, dragi moji, malo izudarao. Nismo više sjajni i novi. Nismo tvornički zapakirani. Mi smo "refurbished". Malo korišteni, vraćeni u prodaju, s par vidljivih ogrebotina, ali hej – još uvijek radimo!

Očekivati od nekoga u mojim godinama da nema nikakav "teret", da nema nikakve sumnje i strahove, jednako je realno kao očekivati da ću ja prestati zaboravljati kišobrane. Neće se dogoditi.

Svi mi nosimo svoje male (i velike) rane. Svi mi imamo popis pitanja na koja nikad nismo dobili odgovor. Svi mi imamo stresove o kojima ne pričamo na prvom dejtu (osim ako nismo ja, pa o tome pišemo blog).

Dakle, ako netko tamo vani traži savršenog, nekompliciranog, tvornički zapakiranog muškarca bez povijesti... sretno vam bilo, ali ja nisam taj.

Ja sam 'vintage' model. Malo sam prešao, motor ponekad čudno zvuči kad je hladno, i navigacija mi je (kao što smo utvrdili) totalno nepouzdana. Ali znate što? S ovim modelom nikad nije dosadno. I garancija je da ćemo se, kad se opet negdje zajedno izgubimo ili nešto zaboravimo, barem dobro nasmijati.

A to je, mislim si ja, puno vrjednije od bilo kakvog savršenstva.