zmajić

A ovo vrijeme...
Htio ne htio..
Odeš v rit..

Oduvijek je najveći izazov mudrosti
podnositi stalno prisustvo gluposti.
Jer za glupost stvarnog lijeka nema
– ni melema, ni balzama, ni krema.
A kako glupost ne mari što je glupa,
bez brige i pameti po glavama lupa.

I baš uvijek misli da je ona u pravu
pa katkad obrlati i koju mudru glavu.
„Dozvoliti ili ne da glupost sama skita?”
ponekad i mudrost sebe samu pita.
Zato mudrost u glupost stalno gleda
i blizu glave pristupit’ joj ne da.
Za vratom joj diše baš u svako vrijeme
da glupost u glavama ne posije sjeme.
Jer jednom kad glupost negdje zavlada,
od siline tuposti mnogo glava strada.
A onda je tek mudro praviti se glup
da te tko zbog gluposti ne uzme na zub.

A..L..

https://m.youtube.com/watch?v=egCy1KoE1Ss&pp=ygUJbGV0IGl0IGJl

Sve usnulo je. Samo ona sja
Na vječnom nebu. Kroz jasni beskraj luta.
A sama je. I nema nikoga.
Ni mjesečine. - Ko pjesma raskinuta
U plavi beskraj gine. To je strah,
Što kroz noć ide za njenim tragom. Puta
Ni staze nema. Ruža najljepša
Sad izginut će i umrijet uvenuta...
Jer to je sjetna duša drage moje,
Te kroz noć ide tihim prostorima
Sve dalje nekud - i skriva lijepo lice.
O, dobra draga, - o, divna Večernjice! -
O, reci kuda vode staze tvoje?
Da l' ljubavi i sreće ondje ima?!

28. XII. 1909.
Hrvatska smotra, 1910.

https://m.youtube.com/watch?v=YIRz3aZCAg4&pp=ygUcdGhpbmdzIHdlIHNhaWQgdG9kYX
kgYmVhdGxlc9IHCQkGCgGHKiGM7w

Ja ljubio sam nekoć silno vas
U predvečerje kad ste doći znali,
U zagrljaju divljem zadrhtali,
I kad vam plavi rasuo se vlas.
To najljepši je mladosti mi čas.
I rastasmo se. - Odnijeli vas vali
Života nekud. - Jeste l' zaplakali,
Kad naše sreće čuste mrtvi glas? -
Ja čuvam još i danas suhi cvijet
U nekoj staroj knjizi, - dar to vaš je bio.
Ja odavna bih sve to zaboravio,
Tek slučajno ga nađoh, i sve mi dušom prođe:
Ta u što naša ljubav? Na moje usne dođe -
Sujet za posve običan sonet!

https://m.youtube.com/watch?v=fNahNa6qrNw&pp=ygUSZm9yIG5vIG9uZSBiZWF0bGVz