Bože moj gdje ja to živim?

Kažu da bi ovo trebalo biti drvo života .....a ja kako sam to slikala i kako sam sve teže disala..i jučer kada me počelo jako gušiti i teško dišem...meni sliči na moja pluća i na moje alveole koje su pune nečega ..samo nisu pune kisika i zraka.Čini mi se kao da i u mojim plućima ima jako malo ove plave ili zelene boje...najviše je ovih crvenih boja i nijansi.Ufff...baš je teško.
A vani...u 5 sati je bilo tako vedro i lijepo..a sada....takva magluština da ni ne znam kako ću otići po kruh a da se ne ugušim...mislim da nikako.
Čitam vas i teme su ljubavne...tako to i treba biti ...pa se sjetih dragušnog mojeg kojeg sam voljela ko Boga i ...tema traženja savršenstva u ljubavi.Tko je god rekao da to ne postoji...imao je pravo..ne postoji...ali nitko ne može reći da nam se to povremeno ne učini kao da je tako....savršeno.I je..savršeno je ali samo za nas koji tako osjećamo...drugi naravno tako ne vide...ali..zar je važno što i kako to drugi vide.????
Koliko puta su me neki ...rekla bi i hrabri i glupi...pitali"Pa daj mi reci...kaj ti vidiš u tom čovjeku"???
Dakle....tako glupo pitanje nekome tko voli postaviti...to može samo budala...sorry ako sam nekoga uvrijedila!!!
Danas ..nakon 10 godina samoće i bez njega....danas naravno vidim zakaj su me to ljudi pitali jer...kada ga sretnem ...vidim jednu oronulu spodobu koju su tada i drugi vidjeli..no..ja sam ga zaista voljela ko Boga...i nije mi žao..ponovila bi to opet..pa neka boli ko sam vrag onako kako je boljelo i tada kada sam ga tutnula nogom u dupe i to doslovno.
Danas u jutro kada me počelo gušiti i kada sam jedva udahnula...sjetila sam se jadnih konja koje smo obilazili dva puta na dan i hranili i pojili i čistili i jahali.Kada bi ljudi sjeno prenisko pokosili...tada bi se diglo puno zemlje koja bi jako zaprašila sjeno i konji bi se znali raskašljati pa smo morali sjeno polijevati kako bi se ta prašina isprala ne bi ih gušila.....sjetila sam se i njega....mog dragušnog kako mi na večer poslije hranjenja konja dolazi na vrata onako sav prašnjav...znaju oni koji znaju o čemu pričam...i kako je kada bi odlazio na mjestu gdje bi se skinuo ostalo sijena i slame za još jednog konja nahraniti i stelju napraviti...ali....godinama sam to čistila i nije me smetalo....ljubila sam ga na vratima tako punog prašine....punog mirisa konja i njegovog duhana ....i popijenog Amara sa dečkima u našoj birtiji.Takav parfem još nitko nije i neće iskemijati...nemoguće!
No...evo i sunčeka...moći ći ja van..a kakve sam sreće...i njega ću sresti na putu kada odlazi nahraniti konje..i onako sretno će mi mahnuti a ja samo dignem lagano ruku i odem u svoj nekada spokoj..nekada nespokoj...no...definitivno puna sjećanja koja vrijede 300 života:-)))

A'e, znaš kako kažu,
nevalja kad gledaš a nevidiš a još gore kad progledaš e

Je Jaro......bitno je da čovjek za ničim ne žali i da je prilično miran u duši:-))

Miran je samo miran a meni to nije ime e.

a..e...:-))

Ojla :)

Ne bum komentirala sliku , ti znaš i zakaj ;))

Al bum zato ljubavnu priču. Strefil me filnig da sam se dokopala tvog " dnevnika ", onog koji je samo za tvoje oči. Okej, nema preveć detalja ,onak, taman da zagolica maštu. Pogotovo onaj dio kad se on skida u hodniku i ostavlja u amenet tebi dobro poznat vonj, mješavinu svega i svačega al tebi bliskog, poželjnog i prepoznatljivog. Miris nekog nama bliskog zadnji "ishlapi", bar je kod mene tak.
U biti nema veze kak je kod koga, bitno je da sjećanja ne hlape.


Ev jedna,...https://youtu.be/MPWQ4a4Zc-M?si=vfScyAZusRaMs0Lq

Da...dobro si to rekla...i kada bi ja radila taj parfem zvao bi se "Vodi me doma"...ali...vjerujem da bi samo meni pasao.No..oni koji su takve trenutke živjeli..oni razumiju...svatko na svoj način naravno..ali .razumiju.
Pjesma je prikladna i meni jako draga...hvala:-))

moja najbolja prijateljica (u braku, dvoje djece) hodala je sa muškarcem iz našeg sela, udaljen 300-tinjak metara od naših kuća (i njezine), i on je oženjen dvoje djece. Bila je to javna ljubav desetak godina. Nisu se ni skrivali. Supružnici su bili doma.

Onda je ona ostala udovica i odjednom je najviše na svijetu voljela pokojnog muža i prekinula vezu.

Hodamo svaki dan (malo hod, malo trčanje) okolnim putevima, jučer iz dalekog gledamo kako netko ide putem ispred nas i jedva hoda. Starac neki.

Nad svije brze- dostižemo hodača ispred na.
To on. Njezin bivši.
s noge na nogu- jedva.
I sad njezino pitanje sebi i meni: "Kaj sam ja vidjela deset godina u tom čovjeku?".
Skoro sam se zahliknula od smijeha.

oprosti arapo, bila je asocijacija.

A da se i ja znam pitati što sam vidjela u nekom svom bivšem, znam.
Nije niti čudno što nas pitaju ljudi sa strane koji imaju objektivnije oko. Barem po pitanju da li je netko šupak (ko u mojem slučaju).

Umirila se jesi ali zaboravit ne možeš i nećeš nikad.
Jbg....tako su ti se karte posložile .
Al...sve je to za ljude..kaj ne ;)

Pogni draga....malo je ljudi koji se po nekada to nisu zapitali....naročito iza burne noći...noći za jednu noć...sa time se ne mogu pohvaliti...to nisam doživjela ..no..mnogi jesu i pitali se...koja je ovo osoba i kaj je to meni trebalo ???
Eto..zaista ne žalim 24 godine života pored njega...bilo je predivnih trenutaka ..ali..da sam mu dala najbolje godine svoga života ...to je istina..ali..dala sam mu ih od svega svoga srca i nikada nisam rekla teške riječi protiv njega...a mislim da niti neću...neka prošlost ostane tamo gdje joj je mjesto...a mi ćemo pamtiti samo sretne dane:-))

Dovla.dragi.....nikada neću i nedo mi Bog da mi mozak tako ode na kvasinu da se jednoga dana neću sjećati svih tih prekrasnih trenutaka...ali...ako se to i dogodi.....dragom Bogu svejedno..ja toga neću biti svjesna...ali...ovo sada napisano ..za uvijek će ostati lebdjeti negdje u bespućima interneta:-)

hmmmm
možeš ili ne moraš
hoćeš ili nećeš.....
nitko ne pamti samo ono dobro..svi mi pamtimo i one gorke dane...noći..mjesece...da ne kažem godine

nakon toliko godina s nekim ne možeš samo tako isprati nečije postojanje tko je bio tvoj tolike godine..ne mislim doslovno tvoj...nego ..najbliži.

ne postoji ni crno nit bijelo,samo u našim očima prizor dobiva boju

i znam zaista o čemu si pisala
te arome života nikad ne izađu iz nosnica...duše...glave...

i ja se sjećam..ali kad mi postane predraga ,sjetim se svih onih svađa ,djece...ne imat dobar odgovor....

ali opet...bogat je čovjek...bogat sam ja ...svi smo bogatiji za neko krvavo iskustvo koje nas oprljilo i pozlatilo

osim ako nemaš alzenjamer...parkinson.. ili nekaj slično.

čekaj...šta sam sad rekao ????

Ja sam sigurna Đuro da ti znaš kaj si sad rekel...to se osjeti u tvojim riječima...znaš jako dobro:-))

Meni..meni..
To nekak mi ..
Onak leptir drvo..
Sve bi negdje odletilo..
No korijenje ne da..

Čak sam i povećalom
gledao..

Wasy....zato i je naslov"Kako to tko vidi":-))