Godot samo što nije

Priznajmo si, gospodo (a i dame koje nas čitate), dejtanje u pedesetima je olimpijska disciplina. Dok se mi sjećamo vremena kad je vrhunac tehnologije bio fiksni telefon s onim rastezljivim kabelom koji se uvijek zapetljao, današnja pravila igre pišu se na ekranima pametnih telefona. I tako, u jednom od tih modernih dopisivanja, zatekla me inspiracija. Ili je to bila samo južina, tko će ga znati.

Vani je bio jedan od onih dana kad nebo ima boju mokrog betona, a kiša dosadno sipi i nema namjeru stati. Idealno vrijeme za biti ispod dekice i gledati treću reprizu nekog starog filma. Ja sam, međutim, tipkao. S njom. Žena iz Dugava, čiji su mi odgovori bili kao mali bljeskovi sunca u tom sivom danu. Duhovita, brza, intrigantna.

I dok smo tako virtualno ispijali kave, u meni se probudio onaj stari, pomalo zaboravljeni avanturist. Onaj isti koji je nekad sjedao na krivi autobus samo da vidi gdje će završiti. Misao mi je proletjela glavom, brzinom munje i s podjednako upitnom logikom: "A zašto ja ne bih sad otišao do Dugava?"

Za neupućene, od mene do Dugava ima, pa, recimo slikovito – dva sata putovanja, presjedanja i navigiranja kroz gradsku džunglu. Ali plan je bio savršen u svojoj jednostavnosti. Doći ću tamo, na njen teritorij, i onda, kao filmski junak koji je sasvim slučajno u prolazu, poslati poruku: "Tu sam pa ako si blizu dođi na kavu."

Tako flegma. Tako spontano. Tako... filmski.

Dva sata kasnije, nakon borbe s javnim prijevozom i kišom koja je pojačala kao da mi se ruga, stojim nasred Dugava. Kosa mi je malo vlažna, cipele definitivno vlažne, ali ego je na vrhuncu. Vadim mobitel, prsti mi lagano drhte od uzbuđenja (i hladnoće), i tipkam tu slavnu, nonšalantnu poruku. Pritisnuo sam "pošalji" i zadržao dah.

Odgovor je stigao brže nego što sam očekivao. Ne samo da je bila blizu, nego je pristala! U tom trenutku sam se osjećao kao Tom Cruise u "Nemogućoj misiji". Misija "Dugave" je uspjela.

Sjeli smo u obližnji kafić. I sve je bilo bolje od očekivanog. Ona nije bila samo duhovita kroz poruke; uživo je bila... pa, kao iz naslova. Pričljiva, nasmijana, s očima koje plešu dok govori. Vrijeme je proletjelo. Pričali smo o svemu i svačemu, smijali se glupostima i shvatili da nam godine uopće nisu prepreka, već samo zbirka dobrih anegdota.

I tu dolazimo do najboljeg dijela. Dok smo ustajali da krenemo, ona me, brižno kako to samo žene znaju, pogledala i upitala: "Jesi li sve uzeo?". Ja sam, naravno, u naletu samopouzdanja jer je dejt prošao savršeno, bacio pogled preko stola, samouvjereno kimnuo i odgovorio: "Jesam, jesam, sve je tu." U mislima sam već bio filmski junak koji se elegantno pozdravlja.

Rastanak je bio jednako sladak. Pozdravili smo se uz obećanje da ćemo ovo ponoviti, ali s malo boljim planiranjem. Dok sam odlazio, osjećao sam se kao pobjednik. Koračao sam ponosno, ispravljenih leđa, s onim smiješkom koji ti se zalijepi za lice kad ti nešto uspije preko svih očekivanja. Ja, frajer od 55 godina, izveo sam najspontaniji dejt u svom životu!

Napravio sam dvadesetak koraka, a onda me iz sanjarenja prekinula jedna podeblja kap kiše koja mi je pala točno na nos. Pa još jedna. U sekundi, nebo se otvorilo. Podigao sam ruku da se zaštitim i shvatio.

Moj kišobran. Moj vjerni pratitelj kroz cijelu ovu mokru avanturu, suputnik na dvosatnoj odiseji do Dugava... ostao je siroče, naslonjen na stolac u kafiću. Onaj isti stolac preko kojeg sam samouvjereno bacio pogled i potvrdio da sam "sve uzeo". Stajao sam na kiši, mokar do kože, i počeo se smijati. Toliko o mojoj "flegma" pojavi. Na kraju dana, ja sam samo simpatična zbunjola koja je proputovala pola grada da bi impresionirala ženu i onda zaboravila jedinu stvar koja joj je trebala.

Kad sam napokon sjeo na autobus za povratak, mokar ali sretan, odlučio sam igrati otvorenih karata. Poslao sam joj poruku. Napisao sam kako mi je bilo lijepo i onda, uz duboki uzdah, skrušeno priznao: "Usput, mislim da je moj kišobran odlučio ostati u Dugavama. Valjda mu se svidjelo društvo."

Njen odgovor je bio niz onih 'emoji' suza od smijeha, što mi je reklo sve što sam trebao znati.

I znate što? Možda je baš u tome čar. U svim našim nesavršenostima i smotanim potezima.

Uostalom, moram se vratiti po kišobran, zar ne? Ili je to samo najbolji izgovor koji sam smislio u zadnjih deset godina?

Link

Dok te čovjek čita ko da gleda film :)

Sva sreća da si se vrnul.

Razmišljah naširoko opisati kako sam se gubio po Dugavama ali činilo mi se da bih previše išao u širu.

Materijal o lutanju čuvam za priču kad sam se onomad pogubio u Ikei i nakon 6 sati lutanja izašao kod Doboja :)))

Lud si :))

Bas mi večeras treba jedan takav .

Bolje da nisi išo u širinu, znaš da nas većina
" pati " od poremećaja pažnje.
Ovo ti je an taman.

Super!

pa baš dobra priča :)

okej čekamo još hrabrih i zbunjujućih dogodovština