Godot samo što nije

Nekad si uhvatiš se kako razmišljaš o starim ljubavima. Ne na način da žališ za osobom – ne, to je sasvim druga priča. Žališ za nečim drugim. Za onim što ste bili zajedno. Za onim što je postojalo između vas, a onda jednostavno – prestalo.

Jer to je stvar s ljubavima: one umiru. I to je sasvim u redu.

Nije mi žao za tobom, žao mi je za nama

Tu je razlika koju ljudi često ne razumiju. Nije da sjedim i sanjarim o nekoj bivšoj, misleći "ah, kako mi nedostaje ta osoba". Ne. Ta osoba je postala neko drugi, ja sam postao neko drugi, i možda ni ne bismo više kliknuli.

Ali ono što jest tu, negdje u pozadini – to je osjećaj prema nečemu što je bilo stvarno. Prema nekim trenucima, gestama, šalama koje više nitko neće razumjeti. Prema načinu na koji smo se gledali preko stola dok smo čekali kavu. Prema specifičnoj toplini koja je postojala samo u tom trenutku, s tom osobom, u tom razdoblju života.

Nedostaje mi ta ljubav. Ne osoba. Ljubav.

Groblje se puni

Sa svakom novom ljubavlju, prošla zauzima svoje mjesto na groblju. Nije to mjesto tuge – više poput mirnog vrta gdje sve počiva u miru. Ima tu sve: prve ljubavi koje su gorjele previše jako i prebrzo; one dugotrajne koje su ugasle polako, skoro neopazivo; ljetne romanse; ozbiljne veze koje su se raspale iz praktičnih razloga; one koje su bile dobre, ali ne dovoljno dobre.

I čudna je to kolekcija. Jer sve su bile sretne. Barem u nekom trenutku. Barem dok su trajale.

Nikad nisam bio u vezi u kojoj sam bio nesretan od početka do kraja. Svaka je imala svoje zlatno doba, svoje trenutke kada sam mislio "ovo je to". I zato svaka ima svoje mjesto na tom groblju. Ne jer je bila greška, nego jer je bila nešto. Nešto što je vrijedilo.

Melankolija bez bola

Ima nešto gotovo lijepo u tome kako sjedimo sa svojim grobljima. Možeš proći kroz njih kao kroz park, prisjetiti se jedne ili druge, osmjehnuti se nekom sjećanju. Nije bolno. Samo je – prisutno.

I možda je najluđe to što te stare ljubavi ne blokiraju nove. Ne stoje ti na putu. Zapravo, one čine novi prostor bogatijim. Jer znaš što je bilo moguće osjetiti. Znaš koliko duboko možeš otići. Znaš da to postoji.

Groblje se puni, to je istina. Ali nije to razlog za žalost. To je samo dokaz da si živio. Da si se usuđivao voljeti. I da ćeš se, vjerojatno, još jednom usuditi.

Jer jedna stvar je sigurna: uvijek će biti mjesta za još jedan nadgrobni spomenik. I to je, kad bolje razmisliš, prilično hrabro.

Link

https://m.youtube.com/watch?v=5qLVQfgEa4k

https://youtu.be/YlP1v8s688Q?si=QoI3R0qLKJ8BSNpV

https://youtu.be/4_1ZUh-ARHw?si=ujVVaSFzQkdkhPCM

sara tera iz inboxa:

pročitah jučer tvoj blog, groblje mrtvih ljubavi! bravo čovječe, dugo već ne pročitah tako
krasan tekst i posvetu svim našim ljubavima (tekst je i tehničkki pismen) pa mi to vratilo vjeru u
blog i ljude koji su još uvijek u stanju izraziti se i zagrepsti ispod površine te pisati o
stvarima koje baš i nisu poželjne (groblja ljubavi)! hvala i svaka ti čast!
nemam običaj pisati pwt ali kako nisam premium ne mogu ti tamo vani komentirati. i da znaš, tvoj
tekst me ponukao da poželim ponovo pisati javno, uz premium, pa ću vjerojatno to i učiniti.
pozdrav i svako dobro!

p.s. slobodno ovu moju poruku objavi kao moj komentar na tvoj blog.

Lijepo napisano !

Nikada svoje bivše ljubavi ne bih usporedila sa grobljem.

To mi ne zvuči prikladno, jer vrlo su žive u mom sjećanju.

I mada su prošle, veoma su bitne, jer one su me oblikovale.