Čovječe, kakav blog!

Mržljiva mu se rodbina nije nadala da će na pragu 47e postati tata. A znali su stvari koje ja nisam ni slutila- i da se u toj ličkoj izrazito uglednoj doktorskoj obitelji svako toliko netko ubije.
On se objesio kad je postao otac. Svoje sam zbunjenosti bistrila tek poslije, jer dok je bio živ nisam kopala tražeći nalaze. Voljela sam ga.

Nekretnine, pokretnine, vlasnica, suvlasnica, pizda materina.

Ostavio mi je nešto drugo.
Sa svim svojim strahovima sam se suočila.
Bojala sam se auta i dobila sam veliki, muški, šminkerski. Cijeli sam život dotad kombinirala na način da nikad ne moram sjesti u auto. Sad vozim.
Bojala sam se da me ne vole. Silno sam željela svidjeti se (uostalom i svojoj) majci Lici. Razapinjala me krezuba svjetina jer zašto bi se itko ubio nego zbog žene. Razvila sam se na način da me ne dotiču na način meni čak neshvatljivo lak.
Bojala sam se samoće i da izvisim za ljubav. A onda sam shvatila, krckajući domaće lješnjake u svom golemom dvorištu, da nisam izvisila za ljubav. Gledajući sinove i plave ptice po kojima je moje mjesto poznato.

Svi moji strahovi umrli su mladi, kao i moj Ivica.
Krstili smo malog i dala sam mu krsno ime Ivan po tati.
Isto ime, ali da bude veći, ne s umanjenicom.
Bez strahova. To nek uzme od mene.