Sapiens numquam satiatur!

Pokraj Broda
ispod velikog neba,
žena neka,
ćera, - ne hoda.

Sarkastično osmjehnuta.
Niti čeka, nit si prići daje
Kroz sunčane s placa,
revoltirane oči sjaje.

Točionicu vodi kad mora,
Tamo moli okret novog lista,
a riječima slika bolje od kista
kad priđe s dvokolice .

U mislima popločava,
kao u romanu, ranu.
Plava trava liječi tugu
dok banjo se trza ,
u krugu, na Mrtvom jugu.

U njenom vrtu tišina caruje,
Šute pjevalice, miruju zujalice.
Nema cvjetova po rubu svjetova,
Vrtlar ga... sunce mu jebem!!!
zanemaruje.

U zemlji vertiga
ona ima literaturu.
Ne treba selfie,
ni fensi vina u kadru,
Samo da bude pametna,
ova druga strana ekrana.

Ne traži ruke,
niti zaklon romantike,
Traži riječ koja zvoni – i u logici i u ironiji.
Ako si pametan,
mozak je najsexy, mišić,
znaš? :).

Ne laži, ne maži – inzistira,
budi ideja
u brišućem letu,
sluga prometeja.

Ona slobodno leti
svemirom vlastitih snova, samo
Iza svakog njenog zareza
polazi staza nova...
da bi te povela tamo.

Audio: Link