Vrijeme je da odem – ali ne ljut, nego miran
Nakon dosta godina provedenih ovdje — i to ne simbolički, nego stvarno, više od 15 — došlo je vrijeme da se povučem. Ne zato što sam pronašao nekoga. Niti zato što sam ogorčen. Već jednostavno... umoran sam.
Umoran od pokušaja da u ovom virtualnom prostoru, koji je nekada imao neku toplinu, podijelim dio sebe. Umoran od komentara koji više nisu znatiželjni ni iskreni, nego pasivno-agresivni, puni potrebe za premoći, nadmoći i kritikom svega što ne odgovara tuđoj slici “prihvatljivog”.
Ovdje je, čini se, sve postalo meta: što napišeš, kako napišeš, što ne napišeš. Tvoje misli, tvoje riječi, tvoje fotografije, tvoje odsustvo filtera... sve to postaje dokaz. Dokaz zašto si sam. Dokaz zašto “nisi uspio”. Dokaz koji rado potežu oni koji su — ironično — sami ovdje godinama. I koji bi, da budem iskren, mogli nešto i pokazati, osim riječi koje nisu tražene.
Reći će neki: “Baš zbog onoga što si jučer napisao si sam.”
A ja bih mogao odgovoriti: “A što je onda bilo prije deset godina, kad nisam pisao ništa? Tad ste me svi vjerojatno smatrali divno nevidljivim.”
Iskreno, fascinira me koliko energije neki ljudi troše da seciraju tuđe misli i traže razlog zašto im netko nije “dovoljno dobar”. Ne pitaju se možda — jesam li ja ikome dovoljno dobar? Jesam li ja taj koji traži savršenstvo koje sam sam daleko od dosegao?
Zato vam neću dijeliti savjete. Osim jednog: možda krenite od sebe. Pogledajte se bez filtera. Bez obrambenih mehanizama. Bez uvjerenja da sve znate bolje. Nitko od nas ovdje nije savršen. Neki to znaju i priznaju. Drugi još nisu spremni.
Ja odlazim. Možda se vratim, možda ne. Ali trenutno trebam distancu. Ne od ljudi. Nego od buke. Od beskrajnog sudskog vijeća u kojem se svaka riječ važe kao da je optužnica.
Ponekad je najzdravije napustiti prostor koji te više ne puni — nego ti crpi energiju. I to ću sad napraviti. Punim baterije, vraćam se sebi, živim svoj nefotošopirani, nefrizirani život — izvan ovih digitalnih zidova.
Vama želim iskrenost. Najprije prema sebi.
Jer ako ništa drugo, i ovo iskustvo donijelo mi je nešto dobro. Iz svega treba izvući ono vrijedno. A meni se u tišini ovog sveopćeg digitalnog galopiranja rodila ideja: blog o LP pločama i vinima. Vino & Vinyl.
Zamišljam to ovako — svaki dan jedan album. Jedna ploča, jedan gutljaj, jedna iskrena misao. Oda glazbi. Oda slušanju. Oda pucketanju vinila koje govori više od stotinu lajkova. Oda vinu koje ne laže. Ako ništa drugo, tu je iskrenost koju ovdje sve rjeđe nalazim.
I za kraj — večeras neću tipkati više ništa. Ritual je već spreman. Boca crnog vina se polako otvara. Na gramofonu me čeka Johnny Cash – American IV: The Man Comes Around. Ploča je izlizana, ali meni savršena.
Spuštam iglu. Lagano pucketanje. Tišina prije tišine.
I onda…
“I hurt myself today / To see if I still feel”
Ta pjesma je golema. Ne zbog patetike. Nego zbog istine. Jer Cash je ovdje star, ranjiv, umoran. I baš takav — neponovljivo stvaran. Njegov glas je šapat raspada, a ipak u tom raspadu ima više snage nego u tisuću ispeglanih fraza.
“Everyone I know goes away in the end”
— ne mogu to čuti kao pesimizam. To je činjenica. I lekcija. I oslobođenje.
Vino je tu. Glazba svira. Ja odlazim.
Ne sa scenom. Nego iz kulise.
Jer nekad je tišina jedina pjesma koju vrijedi pustiti.
A možda se čujemo opet — tamo gdje ploče pucketaju iskrenije od ljudi.
Link
25.07.2025. u 20:00 | Dodaj komentar
ostani...
Autor: confessing | 25.07.2025. u 20:11 | opcije
Tač, navrati povremeno, nikad ne znaš............a i navika je vražja stvar ;)))
Time mislim naravno na iskricu, od bloga nikakve koristi, za upoznavanje partnera iovak ionak......
Autor: LeaDanielly | 25.07.2025. u 21:01 | opcije
Bilo da odlaziš ili ostaješ sretno.
Autor: Lana48 | 25.07.2025. u 21:38 | opcije
Ne poznam te, ali imam pravo napisati da ti zavidim i savršeno mi puca za ove koji će sad reći 'čuj njega kaj se on ima javljati'.
Želim ti ne sreću kao takvu jer ona nikad ne dolazi odjednom, želim ti mir jer samo iz njega se stvori zadovoljstvo.
Autor: listlovora | 25.07.2025. u 22:05 | opcije
https://youtu.be/ajCUXXbWDaw?si=K9blQRPVjAtx_2A_
Nemam pojma dal se ovo da otpret, nekad se moglo.
Stej !
Autor: nedaotibogdomene | 25.07.2025. u 22:10 | opcije
Lovore, pa tu ionak niko nikog ne pozna , tek se naslućujemo, i niko iole normalan ne želi da se neko osjeća loše, ma o kom se razlogu/ povodu radilo.
Ima tu i takvih, čak mislim da je većina takva.
Samo kaj se buka više čuje od tišine,..ništa drugo do dojam ;)
Autor: nedaotibogdomene | 25.07.2025. u 22:16 | opcije
Ima i u tome istine. Čovjek je s tim baš 'piknul' v sredinu i nadam se da će naći svoj mir, a kad skupi energije nek' se opet vrati nazad.
Autor: listlovora | 25.07.2025. u 22:24 | opcije
Lovore, svi pravimo pauzice, pauze, ponekad i pauzetine,...al Iskrica je ko Rim ,...ic lajf ;)
Autor: nedaotibogdomene | 25.07.2025. u 22:40 | opcije
Navrati usput koji puta nikad neznaš možda se postava tima promijeni...frende sretno i drž se i odmori od svega..ti si bitan zaboli te za druge!Mir sa tobom!
Autor: atala | 26.07.2025. u 1:06 | opcije
kak oćeš, al fali ovdje pisanja
pa ono ak imaš kaj za reći, after ili se sjetiš još nečega, čitamo ofcrs da čitamo
stay well :)
Autor: ladonna2 | 26.07.2025. u 19:48 | opcije