Godot samo što nije

Nakon dugog dana, kada sve utihne, a svjetla grada ostanu vani, volim si priuštiti mali ritual. Pomno biram ploču koju ću večeras slušati — kao da biram kakvo će mi biti raspoloženje duše. Večeras, to je Blue od Joni Mitchell.

Otvaram omot vinila kao da držim pismo iz prošlosti. Nježno vadim ploču, pazim da je ne dotaknem po površini. Gramofon je spreman, igla očišćena. Položim ploču, spustim ručicu — i onda taj zvuk... Lagano pucketanje prije prve note. To nije greška. To je srce vremena koje diše.

I onda krene...

"All I want is a room somewhere / Far away from the cold night air..." — ne, to nije ta pjesma. Ali osjećaj je isti.

“A case of you” — srce razbijeno na stotine fragmenata, a opet tako toplo, gotovo majčinski. Nema tu patetike, samo istina.

“River” — božićna balada o bijegu, o žaljenju, o čežnji da postaneš netko drugi, ali znaš da si već preduboko ukorijenjen u ono što jesi.

“Blue” — naslovna pjesma. Ogoljena do kostiju. Glas, piano i ono nešto između što se ne može opisati, samo osjetiti.

Joni Mitchell nije nikad pokušavala biti savršena. Nije se trudila sviđati se. Nije se zamarala time da zvuči “po pravilima”. I baš zato je sve to tako silno iskreno. Blue nije album za pozadinu. To je album koji te traži da sjedneš i slušaš. Da ga osjetiš. Da se usudiš biti ranjiv.

I baš negdje tu, u tom pucketanju između pjesama, s čašom vina u ruci i glavom naslonjenom na rub večeri, sjetim se opet onih savjeta: “Na dejting sajtu moraš imati bolje slike. Uredi se. Napravi nešto s tim licem. Izgledaš umorno.”

Umorno? Pa... da. Umoran sam. Od očekivanja. Od filtera. Od ideje da moramo svi izgledati kao 28-godišnji digitalni klonovi, u idealnom svjetlu, bez jedne bore, bez sjene prošlosti.

Ali nismo takvi. I ja ne želim biti takav. Moje fotografije nisu frizirane, nisu fotošopirane. Niti je takav moj život. Nosim bore, i u licu i u duši. I nosim ih s ponosom. Jer to nisu mane — to su tragovi.

Možda moje slike neće kliknuti s algoritmom, ali kliknut će s onima koji žele stvarnost. A ako tražiš fotošopiranog čovjeka, nemoj se žaliti kad dobiješ plastični lik koji se topi na prvoj kiši.

Joni pjeva:
“Songs are like tattoos / You know I’ve been to sea before”
I ja sam bio. I pučina zna tko se drži, a tko je lažni mornar.

Link