balada botswana

Trčiš za tim nekim uspjehom, misliš da je novac, uzme ti vrijeme, dio tebe i na kraju te promijeni.

OK, promjene su dobrodošle ako ide na bolju verziju tebe, ali ne znaš jer kad jednom nastupi brzo izgubiš orijentir jer više ne vidiš staru verziju sebe.

To nešto kao da te uvuče pa naglo promijeni smjer, više ne znaš iz koje ulice si skrenuo na taj autoput gdje sve juri.

Godine idu brzo, ti držiš volan, ali zalud kad ni jedan pomak njime u bilo koju stranu ne zakreče kotače. Kočnice ne postoje i sve se događa ispred tebe, možda nešto i promašiš, ali ionako ne stigneš okrenuti glavu jer ubrzanje je kao da si na nizbrdici. Kad si dijete to te veseli, ali kasnije kao da želiš malo sporije, ali ne može.

Svi oni oko tebe se izmijenjuju, dolaze i prolaze, jure i žure, sve nekako liči na isprepletenu mrežu autoputeva po kojima ko' sumanti u vozilima bez kontrole gledamo naprijed ne vidjevši da nam ptica na grani nešto govori.

Svakako hrabriš se tim svojim materijalnim dostignućima, iako u sebi na trenutke više razmišljaš o zdravlju. Lijepo je biti zdrav, živ i imati mir, ali činjenice nisu promijenjene.

Groziš se toga da tama i samoća mogu biti dio tog nekog puta, veseli te kad se uspiješ uvjeriti da je još uvijek sve pod kontrolom i to tvojom, iako na tren posumnjaš i u to jer sve je nekako više nalik stihiji.

Ti neki periodi kao da te tjeraju u potragu za nečim što nedostaje, ali nema sigurnosti da ćeš pronaći. Ni ne pitaš se više da li je blizu ili daleko jer jednostavno vidiš da moraš ići i nadati se. Da li ima ta neka linija koja označava cilj? Kako znati kad mišljenje često i promijeniš, jednostavno to je prirodno, nekad se grizeš zbog toga, nekad prihvatiš.

Velike krivudave ceste ostavljaš za sobom, tražiš miran i ravan put. Možda tamo gdje voziš nema više ubrzavanja i netko popravi kočnice pa da pritiskom na njih možeš stati i poslušati što ptica na grani ti ima za reći.

a možda ti budu blagonakloni na tehničkom... ))