Godot samo što nije

Postoji jedan zanimljiv fenomen na svim mjestima gdje ljudi dijele svoje misli — bilo da je riječ o književnosti, društvenim mrežama, forumima ili dejting platformama. Kad netko progovori iskreno, kad piše iz duše i kada to počne privlačiti pažnju, gotovo uvijek isplivaju isti tipovi ljudi.

Nisu oni nužno zlonamjerni — barem ne svjesno. Njihove reakcije su kratke, podrugljive i površne. Tri rečenice otrova, tek toliko da puste dim. I onda nestanu, čekajući novu priliku da se jave.

Neće ti reći ništa konkretno. Ne znaju. Njihov vokabular nije bogat, a emocije su im još siromašnije. Ali zato im je ego ogroman. Ogorčenost, ljubomora, osjećaj vlastite nevažnosti — sve to traži ispušni ventil. I kad netko drugi privuče pažnju zbog vlastitog truda, topline ili talenta, postaju nemirni. Osjećaju se ugroženo. Pa pokušaju pljunuti. Ne zato što mogu nešto sagraditi, nego jer znaju kako nešto ogrebati.

Nisu svjesni da su njihovi komentari ogledalo njih samih. U tom zrcalu vidi se praznina. I mnogo buke iznutra.

Najzanimljivije je što ih najviše boli tišina. Kad im ne odgovoriš. Kad im ne daš gorivo. Kad ne spustiš razinu komunikacije. Jer tada se suoče sa sobom. A to boli više od bilo kojeg odgovora.

A ja sad, s osmijehom, odlazim u jedan sasvim drugi svijet. Uz čašu dobrog crnog vina i Johnny Cash Greatest Hits u pozadini.

“I hurt myself today / To see if I still feel” — svira tiho dok gledam kroz prozor. To nije pjesma za svakoga. Moraš imati nešto iza sebe da bi je razumio.

“Because you're mine, I walk the line” — podsjetnik da vrijednosti još postoje, samo ih treba znati prepoznati. I živjeti.

“I shot a man in Reno / Just to watch him die” — pjeva Johnny s one strane zatvorske rešetke, metaforičke i stvarne. Svi mi nosimo svoje zatvore. Neki ljudi nikad iz njih ne izađu.

“Love is a burning thing / And it makes a fiery ring” — a neki nikad ne zapale ni iskricu.

Dok mi lagano ide “Folsom Prison Blues”, pomislim — ipak je to malo viši nivo od žuje iz plastične boce, ispijene pred Konzumom u petak u 17:10, dok se pokušavaš praviti važan s tri rečenice gorčine i frustracije.

Neću vam kvariti trenutak – nastavite gdje ste stali. Ja idem malo dublje. I tiše.

Link

lijepo da pišeš.
piši...

Neosporno je da znaš napisati dobar blog, al znaš ga i us..t. Sve je bilo potaman do žuje , ne volim žuju al svi znaju da je žuja zakon. Nemres protiv zakona, jedino ak oćeš u rešt ko Đoni;)