Godot samo što nije

Imam 55 godina i, iskreno, iza mene je više pokušaja veza nego bih volio priznati. Ne zato što sam neki kronični tragač za uzbuđenjem, nego jer sam, valjda, još uvijek idealist koji vjeruje da dvije odrasle osobe mogu biti zajedno – bez igrica, bez maski, bez prijemnih ispita.

Ali danas... to nije baš tako jednostavno.

Jer prije nego što uopće dobijem priliku da pogriješim – a znamo da hoću, jer to je valjda jedino što je zagarantirano – moram proći proces koji bi posramio i NASA-in trening za astronaute. Redom:

– Psiho testovi razine Jung + Freud s bonus pitanjima iz djetinjstva i prošlih života
– Fizička provjera: trči, skači, mjeri, trbušnjaci dok recitiraš stihove Arsena Dedića
– Komisije: jedna za tvoje odgovore na poruke, druga za ton glasa, treća za boju čarapa
– Plivanje s morskim psima, šamaranje krokodila i – najteže – prolazak večere s njenom sestrom koja je life coach

I tek nakon svega toga... dobijem dozvolu da uđem u vezu u kojoj – što god napravim – ispadne da sam pogriješio.

Ako kažem "da", onda mi "nije stalo do svojih granica".
Ako kažem "ne", onda "nisam dovoljno fleksibilan".
Ako predložim kompromis, onda sam "mlak, bez stava".
Ako pitam što ona želi – "evo ga, opet prebacuje lopticu na mene".

A ja, zapravo... nisam kompliciran. Dobrodušan sam. Volim razgovarati. Nasmijati se. Prilagoditi se kad osjećam da ima smisla. I da, odgovara mi osoba koja mi odgovara – a ne katalog osobina s check-listom.

Problem je, čini se, što normalnost više nitko ne smatra zanimljivom.

Zato sam ovdje – bez glume, bez okreta, bez pontonskog mosta do savršenstva. Ne tražim princezu iz bajke (ni zmaja koji dolazi s njom), samo nekoga tko još zna da je veza dvosmjerna cesta – s malo pogrešaka, puno smijeha i ponekim iskrenim "oprosti".

Ako si se barem malo prepoznala – javi se. Možda ne prođem sve testove, ali bar ću iskreno pokušati.

Link