vještičje kronike

& sretan vam dan antifašističke borbe
ko slavi, ponosi se
unatoč, uprkos
jer SF/SN

i manite se semantike, fašizam ima mnogo lica
i u porastu je...

Molio bih pojašnjenje, gdje je fašizam u porastu?

pridružimo se pravednoj borbi ruskog i srpaskkog naroda protiv fašizma

prokažimo fašiste na iskrici

zdrave snage našeg društva i antifašisti povedite nas u ljuti boj protiv mnogo lica fašista na iskrici

da se to skreše prije nego se razgrana

uz muzičku numeru

https://www.youtube.com/watch?v=HdvyaQ__OBk

CP

i manite se semantike, fašizam ima mnogo lica
i u porastu je...

22.06.2025. u 3:21 Dodaj komentar

povedi nas dona u ljuti boj

common sense

i

https://www.youtube.com/watch?v=dxhQiiNJG74

Solsticij je astronomski bio 19.6..

Vi patliđani stalno kasnite!

Ljetni solsticij: 21. lipnja u 04:42 SEV.+1 =ljeto

"Nisu mnogo puta u svojoj slavnoj povijesti Hrvati bili važan dio svjetske priče.

Kad se sve zbroji i podvuče crta, u svih svojih hiljadu i pol godina mali su Hrvati samo dva puta bili na naslovnicama: jednom prije pet stotina godina, kad su stali na europske bedeme pred otomanskim osvajačima, pa od pape Lava X dobili nadimak Antemurale Christianitatis, i drugi put kao ključni ljudi jugoslavenskog antifašističkog ustanka, najvećeg i zapravo jedinog ozbiljnog unutrašnjeg otpora Hitleru na teritoriju Europe.

I od te dvije jedine svoje svjetski važne priče, pobijedili su – nota bene – samo u onoj drugoj. Nisu, eto, mnogo puta Hrvati bili ozbiljni svjetski igrači i prvaci svijeta, i kad se sve zbroji i podvuče crta, u svih svojih hiljadu i pol godina bili su Pobjednici samo jednom.

Jedanput, ali vrijedanput: ni manje ni više nego u Drugom svjetskom ratu, u najvećem dakle i najkrvavijem ratu u cjelokupnoj historiji ljudskog roda.
U tih svjetski prijelomnih desetak ratnih i poratnih godina, recimo, jugoslavenski je maršal Josip Broz Tito četiri puta bio na naslovnici amerikocentričnog magazina Time, a to se u medijskoj eri uzima za prilično kredibilan pokazatelj rejtinga.
I to je, sve u svemu, do dana današnjeg jedini zabilježeni slučaj – pardon, jedina četiri – da je neki Hrvat bio na Timeovoj naslovnici.

Dobro, pet, računamo li po novome u Hrvate i Nikolu Teslu. Što bi rekao Franjo Tuđman – koji ni Nobelovu nagradu nije mogao dobiti zato što je bio Hrvat – to je hrvatski usud: da bi mali, nevažni Hrvat završio na naslovnici Timea, mora se, eto, dogoditi kakav strašni globalni rat, da u njemu – uz Amerikanca, Rusa i Britanca kao četvrti u pokeru asova – pobijedi najveću vojnu silu koju je živ čovjek ikad vidio, i završi kao lider kojega se pita kad se dijeli svijet. Ili barem, računamo li po novome, izmisliti izmjeničnu struju.

Znam mnogo veće europske nacije koje bi dupe dale da im je u udžbenicima povijesti za osmi razred osnovne škole hrvatska priča.
Da Francuzi, metnimo, danas mogu reći kako su prvi ustali protiv nacističkog okupatora, da su Poljaci imali onoliko oslobođenog teritorija, a Nizozemci nadigli onoliko ljudi protiv Hitlera, da su Mađari navukli na sebe pola milijuna njemačkih vojnika, pa se poslije kurčili kako su rasteretili istočni front i upisali asistenciju za odlučujući gol, ili da je Grčka, recimo, imala zajebanog ratnog vođu koji će 1945. stati na pobjedničko postolje: tih par godina, četrdesetih prošlog vijeka, Hrvati su jedan jedini put u povijesti bili veći i od samog velikog njemačkog naroda. I što danas, na sedamdesetu godišnjicu te veličanstvene pobjede, Hrvati imaju reći o tome?

„Naravno da ni na koji način ne bih obilježavao Dan pobjede nad fašizmom”, sažeo je u par riječi u Večernjem listu povjesničar Josip Jurčević raspoloženje Hrvata, u oštroj konkurenciji – jer budale se srame čime se pametni ponose – možda i najbudalastijeg naroda koji se ispilio na kugli zemaljskoj.

Danas – sedamdeset godina kasnije – najveću pobjedu u svojoj povijesti Hrvati, naime, slave poluilegalno, da ih netko slučajno ne vidi, pa da se moraju pravdati zašto su se onako masovno borili protiv Hitlera.
...Bilo je, ne kažem, budala što su se u naciste gurali i četrdeset četvrte, bilo ih je što su se u nacističke gubitnike samoubilački upisivali još u proljeće četrdeset pete, par dana pred kapitulaciju, ali da se netko u poražene upiše sedamdeset godina nakon poraza, i da se to sedamdeset godina kasnije u poražene guraju pobjednici – e, to svijet još nije vidio."
( Autor: B.Dežulović 2015.)

Treba razdvojiti partizansku borbu od borbe komunista za vlast. Komunisti su uspjeli prigrabiti svu vlast u svoje ruke, i prve tri poratne godine ni u čemu nisu bile bolje nego pod bilo kojim fašističkim režimom. U borbi za vlasttijekom vw2 izginulo je višestruko više ljudi u međusobnim borbama, nego u borbama protiv nijemaca. Ne sporim da je bolje da su partizani pobjednici, jer smo time završili rat na pobjedničkoj strani, a sam bog zna što bi od nas ostalo da smo u dva svjetska rata ostali kao gubitnici. Vjerojatno bi nas rasčerupali do kosti uzevši nam sve što je koga zanimalo. Tito je priman u Londonu i Washingtonu, ali ne zbog ljubavi nego iz čisto pragmatičnih razloga da se jugu pokuša isčupati iz staljinovih kandži. A Dežulović već godinama svira kurcu uostalom kao i cijela ekipa pokojnog feral tribuna.

Eh da, osim ovog cepea odgovora nema, pa zati opetovano pitam. Gdje je fašizam u porastu?