Godot samo što nije

Martina je stajala na semaforu na križanju Vukovarske i Držićeve, zureći u crveno svjetlo kao da će je ono osloboditi još jednog kaotičnog dana. Bila je 46-godišnja voditeljica financijskog odjela u velikoj korporaciji. Već godinama se budila uz zvuk alarmnog sata, vozila na posao u isto vrijeme, jela ručak za svojim stolom i vraćala se kući kasno, iscrpljena. Nije imala vremena za sebe, a kamoli za ljubav.

Nije da je nije željela. Samo... jednostavno nije znala gdje bi je tražila. Ili kada. U njezinom svijetu, ljubav je bila luksuz – kao produženi vikend u termama: nešto što stalno planiraš, ali nikad ne ostvariš.

Te večeri, kad je napokon sjela u tramvaj broj 5, kraj nje je sjeo muškarac. Nije ga odmah pogledala. Bila je zadubljena u poruke s posla, koje su stizale i nakon radnog vremena. Tek kad je ugasila ekran, osjetila je nečiji pogled. Podigla je glavu.

On je prvi progovorio.

"Uvijek je gužva na ovoj liniji, ali ponedjeljkom je posebno veselo."

Martina se nasmiješila, više iz pristojnosti nego zbog šale. Ali onda je ipak pogledala bolje. Muškarac je bio otprilike njezinih godina, možda par godina stariji, s pomalo umornim, ali toplim očima. Imao je knjigu u ruci. Prava, papirnata knjiga.

"A vi čitate knjige u tramvaju?" pitala je.

"Kad nemam mailove kao vi," odgovorio je i nasmijao se. "Marko, inače. Radim u oglašavanju. Tekstopisac. Pokušavam ostati normalan, koliko je to moguće."

Martina mu je pružila ruku. "Martina. Financije. Pokušavam isto."

Sljedećih šest stanica pričali su o svemu i ničemu. O vremenu, poslu, ljudima koji glasno pričaju na mobitel u javnom prijevozu. Kad je došla do svoje stanice, poželjela je da nije.

"Možda se opet sretnemo?" rekao je Marko dok je izlazila.

"Moguće," rekla je i nasmiješila se, ne znajući da će od tog dana ponedjeljkom birati upravo taj tramvaj.

Link