Čovječe, kakav blog!

Link

Sa svim se covjek nauci zivjeti, ako je poanta u tome. On je od te igranke odustao, nakon godina mentalnih problema, depresija i dosta toga jos. Znate, htjela bih bar negdje reci da se hrabro nosio s time, o cemu ja nisam znala. Sumnjam da bi moja jebena diplomica tu puno pomogla, dala sam vise pa nije znacilo.

Htjela bih negdje i to reci. Bio je hrabar. Nije kukao, da bar je. Kad je bio najslabiji glumio je aroganciju, otrov, znao je ljudima cak nabijati na nos sto ima kurcinu od 22 cm. Ali imao ju je i zivotno- trebalo je s tim moci zivjeti.

Boli me sto je u meni, kroz mene, i s bebom, pokusao provjeriti da li tako manje boli. I nije boljelo manje. Njegov mi doktor govori da je zbog alkohola imao mozak 85godisnjaka.

Ali imao je osmjeh djeteta. Bio je sav zakrpan, i sklepan od paradoksa, proturjecan. Ja sam spavala i jela s covjekom o kojem nisam znala koliko ga svijet boli. Kad ga je boljelo, bio je bezobrazan prema svima. Nikad nije dao pomilovati se izmedju obrva, moj cudni tuzni vuk samotnjak, koji je samocu mrzio.

I danas mu je rodjendan, kazu da se ne racuna to vise kad netko umre. Volim vjerovati da ce mu mama ispeci Licku pitu od rajskih jabuka. Ja nikad nisam naucila raditi tu jebenu pitu. Jednom sam je pekla pa je rekao da to nije to, da ne prhko tijesto nego drugacije.

Meni ce uvijek ostati pitanje je li postojao nacin da se pita ispece na neki nacin koji bi bio to, i jesam li mogla ipak nesto drugacije. Sve ja to znam, moji kolege su mi preko raznih telefona pa i onih za krizna stanja potanko obrazlozili da si prtim terete koji nisu moji. Znam ja i da se ne smije ovako- vec oko 6 ja cu biti nasmijana, pocesljana, nasminkana.

Ali sto pokloniti za rodjendan njemu? Ma popizdio bi da placem- nije me bogznasto volio mislim, ali volio je sto sam jaka. Cak se hvalio svima na poslu mojom visinom i da sa mnom nema zajebavanja. Pola posprdljivo licki, pola zapravo. Uvijek je volio sto sam jaka, a snaga je ponekad samo duznost. Istina je da sam vojnik, da tako shvacam zivot, nije to ....neka sad snaga. Nego znam sto sam duzna, i da su raspadi sistema luksuz na koji apsolutno nemam prava.

Otkinem zera, ponekad i rijetko, i tog prava ali od noci i sna. Od zivota nikad.

U moru knjiga na tu temu ja zapravo nisam nasla odgovor na pitanje gdje je on sad. Nije nitko, ako je za utjehu. Voljela bih da je negdje gdje je Licka pita po njegovoj volji, sa sarplanincem Benom koji je otisao dva mjeseca prije kao da ide pronjuskati za Itu je li sve sigurno.

I voljela bih da ga nista vise ne muci. Zivio je tuzan i sjeban zivot, perfektno pozirao snagu i aroganciju, i nikad nije ni prisapnuo nikome da treba pomoc. Zakljucio je da ovaj svijet ne treba njemu, niti on ovom svijetu.

Bio je u krivu, trebao nam je i vrijedio nam je.
Nisam to dovoljno puta izgovorila, mislila sam da se podrazumijeva.
Bi li bilo drugacije da sam to izgovorila milijardu puta? Ne znam.

Ono sto znam- otisao je kao da na ovom svijetu njemu nema mjesta. Nije shvacao da je to mjesto bilo u ocima djecaka, u mojem zagrljaju. Jednostavno je otisao. Danas bi imao 48 godina.

Ne znam je li neumjesno pokojnicima nastaviti brojati godine. Vjerojatno je logicki neispravno. Rodjen je u prekrasno doba godine kad cvjetaju ruze. Na nacin da ga dopadne trnje. Znate, depresija je odvratna crna pticurina koja te stalno jebe i napada i kljuca. Nije kriviji od nekog tko je umro od raka. Nije ni nakazniji, ni odvratniji, ni zlocestiji.

Nesto bih jos htjela reci ali iskreno blokiran mi je mozak. Vidimo se uskoro ovdje, ne da mi se sad.

Mozda jos zelim dodati samo da mi je ta njegova sudbina teret i da zelim naci nacin da ga bar ikako obestetim. Istina je da mi se ova primitivna usrana pustos gadi, i da jebem mater trimeru i peletu. Sve mi se gadi. Povraca mi se od jebene Like. Pogotovo hejtam ove debilne preparirane bolesne zvjeri krepane po kuci.
Svega mi je pun kurac.
Ali znate, ovi debili ludjaku i nakazi ne odu na grob.
Ne kazem da ista znaci ili mijenja.

Ali ukopala sam se ovdje, i kad iskoracim iz ovog pickovca prodisem od srece. Pa opet- osjecam se da sam okrenula ledja covjeku kojem su svi, pa i on sam, i prvenstveno zivot njemu- a tek onda on zivotu.

I dodje mi stajati na kisi pred grobom kao Putin, kao budala, kao avet, ne zeleci kisobran iz postovanja njegove jebene sudbine koju nisam preokrenula.
Necu nikad.

Ali nekako inzistiram da stave na moj racun, iako imam na sto potrositi pare. Ponekad, mada rijetko, obucem njegovu jaknu i spavam u njoj. Nije cak stvar neke ljubavi. Zelim da se zna da je on tu bio i zivio. Zelim da nije bilo uzalud.

Ja cu racunati da je ovo 48.rodjendan.
Uvijek cu brojati tvoje rodjendane i kao autist negirati obljetnice smrti. Kupila ti nisam nista i naucit cu ako treba sve kolace i torte ali Licku pitu necu. Za babino brasno.