snježni anđeo

Kad riječ Jahvina
Izgubi se u mnoštvu
Nesuvislih blebetanja,
Kad more uvuče se
U krš porozni,
Kad sunce iskrvari na obzoru,
Kad gušterica konačno
Izgubi svoj rep
I zvona prestanu pozivati
Na večernju službu,
Mislit ćeš, nema me više,
Nestala sam u ruševinama duše,
A srce je zaraslo u korov.
Tražit ćeš me ondje
Gdje su stope moje
Već odavno bile.
Postat ćeš arheolog s kistom
Što pažljivo gladi krhotine
I pokušava ih sastaviti,
Vratiti im negdašnju slavu
I podariti život vječni.
I kad mozaik se
Na koncu složi,
Uzavret ćeš od sreće,
Nada će uzburkati more,
Mislit ćeš, pobjeda je moja,
Al nećeš vidjeti one šave
Što baš ih je ruka tvoja
Na tom mozaiku ostavila.

upravo ti savovi katkad cine nesto nasim, nije li tako?

slažem se, ali rastu priraslice po njima :)