snježni anđeo

Kad riječ Jahvina
Izgubi se u mnoštvu
Nesuvislih blebetanja,
Kad more uvuče se
U krš porozni,
Kad sunce iskrvari na obzoru,
Kad gušterica konačno
Izgubi svoj rep
I zvona prestanu pozivati
Na večernju službu,
Mislit ćeš, nema me više,
Nestala sam u ruševinama duše,
A srce je zaraslo u korov.
Tražit ćeš me ondje
Gdje su stope moje
Već odavno bile.
Postat ćeš arheolog s kistom
Što pažljivo gladi krhotine
I pokušava ih sastaviti,
Vratiti im negdašnju slavu
I podariti život vječni.
I kad mozaik se
Na koncu složi,
Uzavret ćeš od sreće,
Nada će uzburkati more,
Mislit ćeš, pobjeda je moja,
Al nećeš vidjeti one šave
Što baš ih je ruka tvoja
Na tom mozaiku ostavila.

Znam, doći će taj dan
i pretežak postat će tovar,
tvoje usne raspukle breskve
tvoje vlasi divlje na vjetru
neće više biti dostatne.
Tražit ću više i više,
širit ću ruke na oltaru,
htjet ću piti iz tvoga kaleža
al na tom hladnom mramoru
više neće biti svetog lica,
a tijelo tvoje dotaknut će
neko drugo nepce.