Vila Sila

Čim se rodiš, odmah se usereš od muke, jer ti glavu ko' od lubenice luđaci pokušavaju izvući kroz rupu veličine marelice. Nije da je moja mama imala premalu Marelicu, nego sam ja odmah bila pametna, i glava mi je bila velika, a Marelica ostala mala kao i mamina. I prije rođenja već sam se nagledala maminih sranja, pošto je maternica kraj žute rupe, a i udala se za kretena. Sjećam se prizora dok sam još u trbuhu bila, kad je ona klečala kraj wc-a i rigala, a on je iskoristio priliku da joj takvoj jadnoj kurac uvali. Užas, hoću van! Seljačine neuke, zar ne znaju da ja sve vidim ? Kada bi kurac imao oči, nikada ne bi jebao trudnicu, al' ne kaže se badava : “Glup ko' kurac“.
Bog je starac koji je umoran od ljudskih sranja, i zapravo ga boli kurac za sve nas, već dugo se s nama poigrava, a meni je očito uvalio te seronje za roditelje. Navodno, On sve to gleda preko TV-a, i samo šalta kanale dalje kad naiđe na sitna zlostavljanja, jer to ga ne zanima, nego traži programe gdje ima više krvi, gluposti i akcije, a to su ratovi, utakmice i prirodne katastrofe. Kada želi da se dobro nasmije gleda sjednice našeg Sabora, jer to mu je jedna od omiljenih humorističkih serija. Kako god, ali meni je eto uvalio još jedan život da se iskupljujem, ni ne znam za što, ali mora da sam nešto gadno zajebala u prošlom. Još uvijek smo mi jako zaostala vrsta. Smiješno je to što mislimo da smo napredni, a ni rađanje nismo već tisućljećima uspjeli tehnički bolje riješiti, ni naći lakši način. Ljudsko rađanje je još uvijek jako nasilan, usran i krvav čin, a k tome još i jako nepravedan. Nitko te ne pita, dal' se želiš rodit, nego ti samo strpaju staru dušu u novo tijelo, i gurnu te u nepoznato.
Baš je ponižavajuće biti dijete, jer moraš trpit razna sranja. Jedno od najvećih poniženja je kad te zamotaju u krpu i prisile da sereš u nju. Samo maloumnima to ne smeta, blažena bedastoća, to im dođe ko blagoslov. Što ćeš, trpiš jedno vrijeme, nespretan si, i bespomoćno se migoljiš ko crv, i kad više ne možeš izdržati, usereš se. Eh, i tek tada slijedi prava tragedija za ego ; stave te na stol, odmotaju usranu pelenu, a mama , tata, deda i baka se skupe i bulje u tebe jadnog i smrdljivog, i vijećaju jel' govno takvo kakvo treba da bude, ili mu nešto nedostaje. Guraju njuške ko' životinje i šnjofaju, i proučavaju sranje, jel' prave boje ili nije, jel' prerijetko ili pregusto.
- Dobro je ! - Rekao je deda. - Za prvi puta, mala se usrala sasvim solidno.
Stavila sam ruke na oči od jada i srama da lakše preživim kretene. „ Divno je biti dijete“, jebote, samo idiot može reći tako nešto. Moja obitelj je bila ko neka Usrana sekta; puno su jeli, još više srali, i puno pričali o tome, a vjerujem da ni druge obitelji nisu bile puno drugačije. Najbitnija stvar u tom malom ljudskom životu prvo postane što si jeo, i dal' si se posro propisno, ili ima u govnu nešto sumnjivo. Uglavnom, u tvoje govno stalno guraju nos svi redom i vijećaju, i kako da nam život bude dobar, kada počne usrano, a usran je i do samog kraja.
Sjećam se kako je reko moj deda dok je u osamdesetoj godini života završio bolestan u krevetu, pa su mu htjeli staviti pelenu: „ Pa kaj sam ja sad na to došel? Valjda se imam pravo barem posrat kak' hoću, ko' čovjek.“ Prvo su mu odrezali nogu, a onda su mu oduzeli dostojanstvo. Meni je bilo neugodno to gledat, pa bi stajala u hodniku, dok su on i baka ratovali zbog pelena i sranja, a kad bi ona teatralno iznosila posrane plahte iz njegove sobe, i psovala mu sve redom, ja bi pobjegla iz kuće van. Strašno je to, a bio joj je dobar dok je cijeli život radio za nju. Sad kad se čovjek par puta usro u gaće, eto, ne vrijedi više ništa, i ako to nije dno života, ne znam što je. Dođem li ja ikada na to, da pod stare dane moram opet srat u pelenu, dat' ću javni poziv za natječaj da ostavljam sve što imam onome tko će imat muda da me nejelegantnije i najbezbolnije ubije. Problem je to što živim u usranoj državi koja više štiti crkvu nego ljudsko dostojanstvo. Svaki čovjek bi trebao imati pravo na dostojanstven život i na dostojanstvenu smrt, onako kako sam smatra da je za njega najbolje, a ne da se u to uvijek crkve i države upliću. Ako ja želim naručiti i platiti vlastito ubojstvo, to se ne tiče ni države, a ni jedne crkve. O svom rođenju nisam mogla odlučivati, ali o svom životu i umiranju hoću. Većina ljudi ni ne shvaća da su prevareni, i da su im uskraćene sve slobode. Finom manipulacijom dana im je iluzija da imaju slobodu odlučivanja o svom životu i tijelu. Istina je drugačija, čak i njihove misli, želje i ponašanje uvijek netko drugi formira. Ispada da ne posjedujemo ni vlastito tijelo, jer kad se rodimo dobijemo broj koji upiše država, a kad umremo tijelo automatski postane vlasništvo države, i onda lešinari dođu i uzmu organe, ni ne trebaju im posebne dozvole, osim ako se netko iz obitelji ne pobuni i suprotstavi. Navodno se od toga možemo zaštiti tako da damo i potpišemo izjavu kod javnog bilježnika da ne dajemo tijelo, ni organe državi ni nikome drugome. Isto tako da ne želimo obdukciju, ni bilo kakvo oskvrnjivanje tijela, čak ni u sumnjivim ili nedefiniranim okolnostima smrti. Uh, naježim se sva kada počnem razmišljati o tim teškim temama, ali moram jer i to spada u neslavne i usrane dijelove ljudskog života.

Srat u pelenu mi je bilo baš sramotno razdoblje života, zato sam puno vježbala kontrolu sranja, i već sa 8 mjeseci sam uspjela, pa su mi kupili tutu da kakam u nju par puta dnevno. Ja bi puzala i odvukla tutu uvijek ispod stola, ili se sakrila negdje u kut, da imam bar neku privatnost, a moja glupa mama bi ju uvijek ponovno stavila nasred prostorije i posjela me na nju da serem pred svima. Dolazila bi familija i susjede na kavu , i gledali kako serem i komentirali. Pljeskali bi nakon svakog mog uspjeha u tutu, i divili se, tako da sam se jako rano navikla srat pred publikom. Ne znam što je to tako magično u tuđem sranju, ali oni svi su se navukli na mene i dolazili gledat svakodnevno kad god je tko uhvatio vremena. Prohodala sam također sa 8 mjeseci i progovorila isto tada, samo da čim prije mogu otići iz te Usrane sekte zvane Obitelj, i poslat ih sve redom u rodnu Marelicu.

Moji roditelji su uvijek imali neku svoju posebnu usranu romantiku. Često bi se ganjali goli oko kuhinjskog stola. Mama je tatu stalno hvatala za kurac, a on bježao, ili bi on nju ganjao sa svojim gaćama punih usranih maslačaka, i kad bi je dohvatio, stavio joj na glavu, i to im je bilo za predigru, a nakon toga bi se jebali ko životinje. Tata je prdio ko konj, a mama stenjala. Bili suglasni, sve sam čula, i stalno sam se bojala da će je ubiti ili kurcem ili prcem. Za mene je to bila trauma, i tada sam pojam sexa doživljavala kao neku vrstu teškog nasilja, i nikad nisam znala dal' im trebam pozvat policiju, ili hitnu pomoć. Ljudi su mutava stvorenja, misle da kad su djeca mala da ništa ne vide, ne znaju i ne shvaćaju. Jao budaletine, pazite što radite pred djecom. Za mene je najstrašnije bilo to što sam u glavi bila velika i zrela, a u tijelu dijete, zato sam se jako trudila da čim prije narastem.

Imala sam 5 godina kada sam išla sa djecom iz vrtića na more u dječje odmaralište, na deset dana. To mi je bilo jedno od najgorih iskustava ikada. Odmah prvi dan su nas tete odvele na plažu po najgorem suncu, pa je sedmero nas dobilo jaku sunčanicu, zbog čega su nas svih deset dana vozili u kolima hitne pomoći u ambulantu na injekcije. Ma usrali smo se svaki dan od straha i tolikog pikanja.
Bila sam jadna, sve me peklo, svrbjelo, boljelo, niti spavati, niti živjeti.To je bio horor, a ne odmor. U tako jadnom stanju su me onda još i tjerali da sudjelujem u debilnim vrtićkim aktivnostima, onakvima za prosječne; utrkivanje u skakanju u vreći, u nošenju jajeta u žlici, u jedenju pudinga sa povezom na očima, i još kojekakva maloumna sranja. Tjerati bolesno dijete u čijoj glavi je svemir na takve primitivne radnje, jednom riječju ja zovem sadizam, i to im nikad neću zaboraviti.
U tom dječjem odmaralištu bilo je više od tristo djece. Bio je to pravi dječji logor. Najveća drama u danu odvijala se u osam sati, odmah nakon večere. Svi smo se morali svući do gola, i onda izaći u dugi hodnik ko' vlak, i u koloni čekati na tuširanje u kupaonici gdje su nas tete brzinski tuširale dvoje po dvoje. Jedino ja se nisam htjela skinuti i stajati gola u hodniku sat vremena, nepotrebno dugo da drugi bulje u mene. Sakrila sam se u sobu, mislila neće ni primijetiti, ma vraga; jedna teta me izvukla za uši na hodnik, i grubo skinula. Užas, svi su gledali. Ego mi se usijao ko' vulkan. Moje tijelo bilo je normalno, ali je bilo malo, a u njem stara ponosna duša. Nisam se osjećala ni lijepa, ni ružna. Jednostavno nisam nikad voljela da zure u mene, a sada zurilo njih tristo. Umirala sam i bjesnila od poniženja i srama. Još mi se k tome i prisralo. Ma daj, sad mi samo još i to treba da se userem pred svima. Stiskala sam guzu dok sam stajala u koloni Srama, i čelična volja mi je trebala da uvjerim svoja crijeva da nije vrijeme za prezentaciju. Nikako mi nije bilo jasno kako baš nitko od te silne djece u dobi od 4 do 7 godina, u toj ponižavajućoj, goloj situaciji tuširanja nije imao osjećaj srama. Tek kasnije sam shvatila da je osjećaj srama očito stvar inteligencije. Maloumne uvijek boli guzica za sve, podložni su i nad njima je lako držati kontrolu. Čekala sam da budem zadnja, i htjela se istuširat sama, no ni to mi nisu dopustile. Tete su me zgrabile, i dok me je jedna držala za podignute ruke, druga mi je sa spužvicom grubo ribala kožu ko' da platani skida koru, i voda je bila prevruća.
- Boli ! -Vikala sam. - Boli ! - No, one su namjerno bile još grublje. Onu što me je držala ugrizla sam za nadlakticu do krvi, pa me pustila, a drugoj sam gurnula prste u oči, i pobjegla niz hodnik. Sakrila sam se u prazan restoran pod stol. Nije bilo nikog. Sve je bilo u mraku. Postalo je hladno. S jednog stola sam diskretno povukla stolnjak i zaogrnula se. Neko vrijeme sam osluškivala. Tražili su me. Nečije ogromne, smrdljive cipele su stale pred mene, a onda me netko zgrabio za noge, izvukao ispod stola, i naglo podigao do ogromne ćelave glave iz koje se širio nesnosni smrad rakije i trule jetre. Bio je to konobar. - Aaaaaa… tu se skrivaš. Voliš biti zločesta, jel' da? - Posjeo me na stol, povukao sa mene stolnjak kojim sam se omotala. - Tako si slatka i mesnata, a zločesta… - Šapu mi je stavio na prsa.
- Šššššš…budi mirna…šššššš…ako budeš dobra, reći ću tetama da te ne smiju kazniti. No, i hoćeš li biti dobra? Pokazat ću ti najljepšu igračku kakvu nisi nikad vidjela. - Šutjela sam i vrludala pogledom, tražila opciju za bijeg. Počeo je otkopčavati hlače, i onda je iz njegovih gaća iskočio kiseli smrad urina i palica svinuta u obliku Polumjeseca, a naborana i smeđa poput kornjačinog vrata. Nešto tako ružno nikad prije nisam vidjela. - Primi ga. - Stavio je moje ruke na naboranoga, i svoje šape na moje ručice, i povlačio gore dolje, od čega je kornjačin vrat sve više rastao. - Ajde, sad ga miluj sama, tako…dobra… - Zatvorio je oči…, u idućem trenutku doživio je Pomračinu Mjeseca. Zabila sam mu vilicu u jaja. Pobjegla sam. Predala sam se tetama sama. Zaključila sam da je to pametnija opcija. Od dva zla, izabrala sam manje. Zaključale su me u sobu. - Neposlušna si i divlja. Od svog tog cirkusa i stresa nisam stigla ni da se userem. Svjetla su se ugasila, i morala sam spavat. - Joj, kaka mi se, što ću sad, ne mogu ni zaspat tako.- Ležala sam u krevetu na kat ko' u zatvoru. Sišla sam niz ljestve, i stisnutom guzom došla do vrata i počela lupati : “Moram na WC…moram na WC…
- Tišina! Spavaj! - Čulo se s druge strane. - Ali moram… - Dosta, spavaj! - Ali stvarno moram… - Kuje kamene duše nisam uspjela smekšati. Jedno vrijeme sam plakala , a onda se vratila u krevet. Mučila sam se dugo, a onda pred jutro zaspala i sanjala kako sjedim na velikom pufastom oblaku i kakam…aaaaaa…koje olakšanje, napokon.
Probudila sam se zadnja. Većina djece je već bila obučena, i na hodniku spremna da siđu na doručak. Sišla sam sa kreveta, a za mnom su se dokotrljale kuglice i pale na pod. - O bože, usrala sam se u snu. Što ću sad? - Kuglice sam brzo zamotala u maramicu. Glavna briga mi je bila kuda sad to baciti, a da nitko ne primijeti, sve je vrvjelo od djece. Kuje proklete, one su krive što mi se to desilo. Čekala sam da svi odu iz hodnika, pa sam se ušuljala u prostoriju za tete, i kuglice istresla u mlinac za kavu, i pomiješala među zrna kave, koju su tete svaki dan mljele i kuhale. - Tako, drage moje, vi ste sranjem počastile mene, a ja sad sranjem častim vas.

Slobodu sranja tako nemamo skoro pa cijeli život. Uvijek nam netko određuje gdje i kad smijemo srat, a kad ne. Nije li to apsurdno? Pa to je jedno od temeljnih ljudskih prava; Pravo na sranje. Čak životinje imaju slobodu sranja, a mi ljudi ne. Ja se zbilja želim posrat na glavnim trgovima svih metropola u znak protesta, i želim pozvat i sve one koji misle kao ja.

Jednoga dana kao studentica došla sam u jednu ljupku tvornicu koja proizvodi zahodske daske na probni rad. Svi su tamo imali žute kute, i crvene i žute trakice oko ruke.
- Čemu služe te trakice? - Pitala sam nekog starijeg lika za strojem kraj sebe.
- Crvenu trebaš stavit kad imaš menstruaciju, a žutu u ostale dane.
- Ti to ozbiljno?
- Da, zato jer od šest ujutro do dva popodne smijemo na WC max dva puta. Sve više od toga je neprihvatljivo. - Odgovorio mi je krajnje ozbiljno.
- A zašto ti onda imaš crvenu trakicu? - Pitala sam jer mi nije bilo jasno.
- Ja imam hemoroide.
- Aha…,tako…, o Bože, kud sam ja to došla.

Na kraju tog radnog dana direktor me preko razglasa pozvao u svoju kancelariju.
- Ha,ha,ha… - Nasmijala se neka debela - Ideš na vruću stolicu.
Ušla sam u ured. Na zidovima su bile obješene sve moguće verzije zahodskih dasaka, a direktor tog Usranog carstva sjedio je u crvenoj kraljevskoj fotelji barem tri broja prevelikoj za njega. Tijelo mu je bilo nerazvijeno, tanko, a glava volovska. Bio je baš prava karikatura.
- Izvolite sjednite. - Direktor je loše odglumio ljubaznost. - Kolegice došlo je do zastoja u proizvodnji, a to je uzrokovalo druge zaostatke, i sukladno tome i posljedice. - Rekao je važno.
- Kakve veze ja imam sa tim? - Raširila sam ruke.
- Indirektno, ali imate.
- Ne razumijem.
- Išli ste na WC pet puta u toku jedne smjene.
- Ma stvarno? Što vi to nama brojite?
- Kamere bilježe broj ulazaka i vrijeme. Dakle, boravak u prostorijama WC-a je dozvoljen samo u slučaju nužde.
- Pa, i bila je u pitanju nužda.
- Možete vi sad meni reći bilo što, ali otkud da ja znam što ste vi uistinu radili tamo pet puta.
- Srala sam! Ako ne vjerujete, mogu vam iza svakog sranja donijeti uzorak, a imam i menstruaciju.
- Kolegice, ne budite drski, pozvat ću zaštitare.
- Nisam ja vama nikakva jebena kolegica, osim toga u ugovoru o radu nema članka koji određuje koliko se puta kod vas smije srat, pa mi po tom pitanju ne možete ništa. Srat ću koliko me volja! – Ustala sam i krenula prema vratima. - Aaa…, i još nešto sam zaboravila. - Okrenula sam se prema njemu, zarila ruku u svoje hlače, izvukla krvavi uložak, i bacila pred Direktora na stol. - Ovo si spremite kao dokaz, debilu sadistički, na krivu ste se namjerili.

Pobrinula sam se da to izađe u novinama : “Tvornica Ljupka koja je poznata po proizvodnji WC dasaka, svojim radnicima ograničava i broji odlaske na WC-e.“ Zbog tog članka zvali su me iz tvornice i prijetili meni i cijeloj mojoj obitelji, pa sam se obratila Pučkoj pravobraniteljici koja je uložila tužbu zbog kršenja osnovnih ljudskih prava, točnije Prava na sranje. Nakon svega, tvornica mi je morala isplatiti više nego da sam tamo radila 50 godina, hahaha…ipak mi se svo to sranje tamo isplatilo. Odselila sam u inozemstvo, i od te love sedam godina sam lijepo živjela, a onda sam se vratila. U nedostatku mojih prijatelja koji su se rasuli po svijetu, neke večeri lutala sam po netu,i na nekom fetiš sajtu ugledala Direktorovu njušku. - Aaaaaa… tu si ptičice, taman doletio da se zabavim malo.
Predstavila sam se lažno kao mila, fina i podložna ženica, i zavela ga. On me nije prepoznao. Brzo smo dogovorili večeru. Inzistirala sam da unajmi kuću van grada u šumi. Na dogovorenu adresu došla sam nekoliko sati prije da skuham večeru i postavim kamere. Napravila sam pikantni, ljuti gulaš od divljači, baš onakav kakav treba biti za prave muškarce. Cijela kuća je mirisala. Skinula sam sve sa sebe, i ostavila samo pregaču, štikle, i stavila crvenu čipkastu masku na lice. Pokucao je točno u devet, iako je stigao pola sata prije i sjedio u autu, jebeni perfekcionista. Otvorila sam mu vrata. Glavonja je razjapio gubicu i zanijemio od iznenađenja kad me ugledao.
- Izvolite uđite. Raskomotite se. Pomogla sam mu skinuti kaput, i bez pitanja počela otkopčavati gumbe na njegovoj košulji, pa remen na hlačama. Jedva je disao od uzbuđenja.
- Uh, gospodična, brži ste od svih mojih očekivanja. Ostao sam bez teksta.
- Naravno, a što ste mislili?
- Zamislio sam ugodnu večeru, gdje ja imam inicijativu, šarmiram vas, zavedem,imam stvari pod kontrolom,i…
- Pšššššš… - Stavila sam mu prst na usta. - Ovo će biti večera kakvu još nikada niste imali, večera za pamćenje.
- Ako vi tako kažete, prepuštam vam se.
- Izvolite sjednite. - Krenuo je prema stolu, a ja iza njega, i prije nego je sjeo, obgrlila sam ga sleđa oko struka i spustila mu hlače i gaće do poda. Iskočila je prava mrcina od kurca. - Uh…ovo nisam očekivala. Kvragu, nisam računala s tim da ću se ovako napalit na kretena. - Iznenada sam osjetila kako mi se Marelica rascvala, kako otvara laticu po laticu, otvara i zatvara, otvara i zatvara i postaje provalija prazna i duboka. Crna rupa, nezasitna i vrela koja bi usisala use sve što se u blizini nađe i ptice i oblake, komete i planete, a ne samo kite. Toliko je bila gladna da se pretvorila u zvijer koju hitno treba nahranit prije nego zakolje nekoga. Ja sam prestala biti ja, cijela sam postala Marelica. Smračilo mi se pred očima. Nisam ni bila svjesna trenutka kad sam zajahala jednog od najdivnijih kuraca koje sam ikada primila. Tako sam bila puna njega da sam se jedva micala, a svakim pokretom osjećala sam kako me razvaljuje, lomi se u meni stijenje, kotrlja kamenje dok prodire bez milosti sve dublje, sve dok nisam izletjela iz tijela na valu orkanskog orgazma. Lebdila sam iznad svog tijela, a onda se spustila opet use i vidjela da sve curi ispod nas. Upišala sam se od muke i savršenstva. - Uh, oprostite…
- Savršena si. - Izustio je i zgrabio me za bokove i nabijao na se tako grubo da mi se Marelica rascvala još i više, i progutala ga još dublje nego prije da sam mislila da će me ubiti kurcem. Užarila mi se i pocrvenila kao žeravica od trenja. Zapeklo me u trenu kad je svršio u meni, a bol se pretvorila u najslađu nijansu orgazma koju sam ikad osjetila. Ostala sam sjediti na njemu savršeno razvaljena, dok su naše tekućine curile po podu. Mislim da sam bila u šoku par minuta. Ovo je bio nadljudski osjećaj. Nijedna droga ovo ne može. Jedva sam se pribrala. - Moram se pribrat, nisam po ovo ovamo došla. Moja misija je drugačija, ali kad vidim tako dobar kurac rastopim se i potpuno sam bespomoćna.
Maknula sam se sa njega da ne stvori emocije. Stvarnost je da mi se lik gadi. Zavezala sam mu ruke iza leđa . - Aaa što je ovo? Puni ste iznenađenja. Moram li vas se bojati? - Nisam mu ništa odgovorila, samo sam kleknula pred njega i zavezala mu i noge za stolac. Pokušao me poljubiti dok sam bila blizu, zbog čega sam mu zalijepila žestok šamar. Sav se stresao.
- Vrijeme je za večeru. - Rekla sam hladno.
- Ženi i hrani uvijek se treba prepustiti do kraja. - Rekao je hrabro.
Donijela sam na stol tanjur pun gulaša koji se već napola ohladio. Sjela sam na stol ispred glavonje, raširila noge, a onda žlicu gulaša stavila na Marelicu, a njemu zabila njušku u nju. - Jedi ! - Naredila sam. Jeo je i lizao me ko' pseto, pa sam tako i treći put svršila.
- Imate pravo, ovo je najluđa večera ikada. Silovanje za predjelo, mučenje za glavno jelo, a što će biti desert? - Glavonja je bio znatiželjan. Šutjela sam, sjela za stol nasuprot njega i samo ga gledala.
- Hm, šutite… - Postao je sumnjičav. - Trebam li vas se sad bojati? - Šutjela sam i dalje, i samo se lagano nasmiješila. Gledali smo se tako bez riječi nekoliko minuta. Najednom mu je u trbuhu počelo strašno žuboriti.
- Auu…uhvatili me grčevi, aaaaaa…boli, moram na WC-e, molim vas, odvežite me. Mislim da sam se otrovao hranom.
- Niste. - Smiješila sam mu se preko stola.
- Molim vas, pustite me, moram na WC-e.
Popela sam se na sredinu stola, gola. Čučnula sam pred njega, i gledala ga kako se muči i migolji.
- Samo se opustite. Dišite duboko. Prepustite se prirodi.
- Nešto ste stavili u hranu, jel' tako? - Teško je disao. Čelo mu se orosilo. - Odvežite me, ovo više nije zabavno, ni ljudski.
- Zabavno jest, ljudski nije. - Duboko sam udahnula. Opustila se i sa velikim zadovoljstvom sam se posrala na stol. Kad je ugledao moje elegantno složeno zlatnobakreno govno, podivljao je.
- Vi ste totalno ludi, pustite me ! - Vikao je i poskakivao skupa sa stolcem, i pokušavao se odvezati, da bi na kraju izgubio kontrolu i usro se ko majmun, tako da je sve kapljalo sa stolice. Dok je sjedio u vlastitom govnu, napravila sam par dobrih fotografija, od kojih i dan danas živim lagodno.

Njega više nema, odapeo je prosvijetljen prije par godina. Tvornica Ljupka je sada moja. Sve WC-e u njoj luksuzno sam uredila kao oaze, i svi moji ljudi seru koliko god žele. Uostalom, jebeš život, ako se bar posrat ne možeš kad hoćeš, u miru ko Čovjek.

Autor : Vila Sila
9.2. 2024.g. Croatia
Sva autorska prava su pridržana

Dakle....dobro nam došla Dolina-snova!
Kada sam se ovako nasmijala ..ni ne sjećam se ...a ne sjećam se ni kada sam pročitala tako dobar i životni tekst.
Je da je usran u svakom svom segmentu ali....vjeruj mi ..iz prve ti ruke govorim......dan koji mi je usran ...to je praznik i zato ....živjelo sranje..ali samo u onom zdravstvenom smislu:-)))))

Donatien Alphonse Francois bi se divio napisanim ;)