..jer riječi su djela..

..jeste li se ikada ili često osjetili sami..onako..u gomili ljudi, nepoznatih..ili u društvu vama dragih i vi njima dragih osoba, a opet, tako prokleto sami? Ili možda tu samoču treba opisati samo kao trenutno povlačenje našeg ranjivog bića od svih koji vas ne mogu ili ne žele shvatiti..ili samo ne mare..nije im stalo..a vi izaberete samoću..odbacujete savjete i ispružene ruke koja će vas utješiti i ublažiti vaše nemire. Jer.. to nije ruka koja to može. Vi trebate onu jednu, jedinu ruku koja se u tom trenutku ne pruža prema vama..a vi..rastuženi zbog toga, izabirete beskompromisnu samoću, zavijete se tugom i ne date joj da izađe iz vas..hranite je, uljuljkujete je u san, s njom se i budite..i tako prolazi vrijeme, a tuga postane vaš gir, vaša navika, više bez nje ne možete ni radovati se..kako patetično zvuče ove riječi, kako slatkasto, bljutavo..pa ipak..ima nas koji se tome ne mogu oduprijeti..ili ne žele..jer tuga ih čini jakima, mudrijima..
Čovjek ima mogućnost da postane pjesma ljubavi, ples ljubavi, no vrlo malo ljudi i vrlo rijetki ljudi umiju preobraziti svoje mogućnosti u stvarne.Većina se rađja kao sjeme i kao sjeme umire, a njihov život ostaje samo kao jalov pokus. O da, oni manje griješe, jer ne istražuju, ne prihvaćaju izazove, ne pokušavaju, ne trude se, ne prihvaćaju život kao čudesnu igračku u koju se treba ukrcati i vrištiti od uzbuđenja tokom cijelog puta s glavom prema naprijed, pa makar i boljelo, pa makar bilo i straha.. Ovi drugi, a njih je manje, puno griješe, jer puno rade..na sebi, ali zato svaku grešku čine samo jednom. I preobražavaju sebe, mijenjaju se. I ne boje se. Nemaju granica, nemaju blokada, nemaju strah, imaju nadu. I čvrstu volju. I želju koja ih čini jakima. Jer kad oni nešto žele, tada se cijeli svijet uroti da im se ta želja i ispuni. Ja želim.