..jer riječi su djela..

Nekoć si bio tigar..
tigar kojem se smjelo činiti sve..
bio si tigar s ružom u jednoj,
a čevapima u drugoj ruci..
i bilo je tako dirljivo..
i tako ljubavnički toplo..
A onda si počeo vrištati..
silom tražio moju šutnju,
govorio mi da čekam..da čekam..
da šutim..
a ja sam počela bljediti na pastelu tvoje plahte..
počela sam suziti i ispirati tvoje jastuke..
počela sam šutjeti,
ništa ne tražiti,
počela sam svoje neizgovorene misli i želje
unaprijed zakapati..
i za nekim drugim tragati..
neke druge izazivati..
a onda sama zaspati..
jer te s nikim ne htjedoh zamijeniti..
Ali onda si se još i vukom prozvao..
vukom samotnjakom..
i odbacio sve što smo imali..
pa makar smo tako malo imali..
"velikodušno" mi ponudio da te samo tiho pratim..
da budem tvoja sjena..
u šutnju odjevena..
tvoja šutljiva gejša..
da ne porušim ni jednu tvoju naviku, rutinu..
da ne izustim krivu riječ u krivo vrijeme..
da znam kad te tijelo boli
i kad mi ništa ne kažeš
i kad mi ne šapneš u tišini noći
da znam da kao misliš na mene i da kao voliš me..
Voljela sam tigra..njegovom krznu sam se podala..
u to krzno sam se umotala..
ali nisam vuka birala
ne mogu s tobom biti ,
ako s tobom znači
 biti uvijek sama..
ljubavi moja
zar si bio lažan
svo to vrijeme što je sad za nama?
i
 
 

..počela je jučer..nitko je nije vidio..ja sam je osjetila..nebo je bilo plavo..sunce je sjalo kao i svakog dana..ali ja sam vidjela rađanje..bolno i usporeno rađanje oluje..
..danas je napokon rođena..ta oluja koja se dobro pripremila..opako kalkulirala i sve točno izračunala..kako dobar tajming..kako jebeno dobar tajming..

..samo u jednom je pogriješila..oluje su mnoge mojim životom prolazile..a nakon svake..ja sam bila jača..i makar će me ova i na samo dno povesti..makar če me samljeti i srce u krvave krhotine zdrobiti..ja ću preživjeti..obećajem ti Davide..ja ću ipak preživjeti..

.. a jednom, kad prođe sve..kad zamru boli..ja ću opet, kao toliko puta do sada..ja ću opet..i opet.. poletjeti..raširit ću svoja krila i slobodno rezati njima zrak..titraji moji stizat će i u tvoj mrak..i sjećat ćeš se.. jedna Donnatea.. jednom bila..

..biti s Davidom..
..piti njegovu kavu u njegovom krevetu..
..jesti njegovu pastu..
..zaspati u njegovim rukama..
..probuditi se u njegovim rukama..
..letjeti njegovim motorom zabodena na
njegova leđa..
..dodirivati njegovo toplo tijelo..
..paliti ga..i biti zapaljena..
..imati uvijek sa sobom nekoga na koga
misliš,o kome sanjariš,o kome maštaš..
..ja imam Davida...

..svi vi koji mi neumorno pišete i koji se iz raznih razloga javljate, čitate moj profil i tražite poneku riječ od mene..znajte da ste me na neki čudan način mnogočemu naučili, a ponajviše o načinu kolutanja vijuga u muškim glavama (objema:)
..pazite se..čuvajte se..postajem opasna..jer svakim danom sve više znam..a znanje je razorna, čudesna moć!

..a tebi moj Davide..tebi koji sve znaš..laka ti noć!

..onda se pruži upravo ta ruka koju trebate..koju želite na sebi..osjetite kako se približava..kako je zapravo uvijek tu, prisutna, topla, bliska, vaša...
..i shvatite da niste sami, da je to samo vaša luda glava pomislila, da je to samo vaš ego koji vrišti, koji traži, uvijek sve više i više..dok ne osjetite da će vas uništiti, zgromiti, pojesti..
..i onda porinete duboko u sebe..spoznate sami sebe..i počnete se opet voljeti..to svoje vlastito ja..koje je samo vaše i koje vas vodi..negdje gdje još ne znate da stižete..
Davide, na tebe mislim..
 
 

..jeste li se ikada ili često osjetili sami..onako..u gomili ljudi, nepoznatih..ili u društvu vama dragih i vi njima dragih osoba, a opet, tako prokleto sami? Ili možda tu samoču treba opisati samo kao trenutno povlačenje našeg ranjivog bića od svih koji vas ne mogu ili ne žele shvatiti..ili samo ne mare..nije im stalo..a vi izaberete samoću..odbacujete savjete i ispružene ruke koja će vas utješiti i ublažiti vaše nemire. Jer.. to nije ruka koja to može. Vi trebate onu jednu, jedinu ruku koja se u tom trenutku ne pruža prema vama..a vi..rastuženi zbog toga, izabirete beskompromisnu samoću, zavijete se tugom i ne date joj da izađe iz vas..hranite je, uljuljkujete je u san, s njom se i budite..i tako prolazi vrijeme, a tuga postane vaš gir, vaša navika, više bez nje ne možete ni radovati se..kako patetično zvuče ove riječi, kako slatkasto, bljutavo..pa ipak..ima nas koji se tome ne mogu oduprijeti..ili ne žele..jer tuga ih čini jakima, mudrijima..
Čovjek ima mogućnost da postane pjesma ljubavi, ples ljubavi, no vrlo malo ljudi i vrlo rijetki ljudi umiju preobraziti svoje mogućnosti u stvarne.Većina se rađja kao sjeme i kao sjeme umire, a njihov život ostaje samo kao jalov pokus. O da, oni manje griješe, jer ne istražuju, ne prihvaćaju izazove, ne pokušavaju, ne trude se, ne prihvaćaju život kao čudesnu igračku u koju se treba ukrcati i vrištiti od uzbuđenja tokom cijelog puta s glavom prema naprijed, pa makar i boljelo, pa makar bilo i straha.. Ovi drugi, a njih je manje, puno griješe, jer puno rade..na sebi, ali zato svaku grešku čine samo jednom. I preobražavaju sebe, mijenjaju se. I ne boje se. Nemaju granica, nemaju blokada, nemaju strah, imaju nadu. I čvrstu volju. I želju koja ih čini jakima. Jer kad oni nešto žele, tada se cijeli svijet uroti da im se ta želja i ispuni. Ja želim.

Noćas sam te sanjala..
Bio si toplo zaljepljen niz moja leđa.
Zagrljena tobom posvuda
pulsirala sam u ritmu mog plahog srca.

A onda je stiglo jutro,
zora je probudila tvoje tijelo,
a tvoje srce na mojim leđima
kucalo je sve brže.

I prije nego sam se razbudila
ušao si u mene,
moj tigar, vlasnik mog gladnog tijela,
a ja sam halapljivo progutala tvoje srce,
kao puma što izgladnjelo njuši sumrake..