Valna širina

Piknik na travi. Sjedim na 'dekici' ispruženom lijevom rukom oslonjen na tlo umjesto naslona.
Netko spomene da tu gdje sjedimo zna biti zmija. Štrecne me ta informacija i podignem ruku s tla, a na njoj... točnije na kažiprstu mala buljooka zmija . Progutala je cijeli moj kažiprst tako da izgleda kao da je 'nataknuta' na njega.
Gledam... ne vjerujem... Pogledam opet... povjerujem. Nije me strah. Da je otrovnica već bih 'znao'. Radoznalo je razgledam tako nataknutu... Gledamo se... Zmija velikih očiju i ja. Nježno je obuhvatim iza glave drugom rukom i polako, jako polako, koliko ona dopušta popuštanjem stiska oko kažiprsta, 'svučem' s kažiprsta... i pustim da odvijuga u travu. Ispratim je pogledom i probudim se. Čim sam otvorio oči cijeli je san bio izbrisan, kao da sam cijelu noć proveo sporovalno. Bez sjećanja ili osjećaja da sam išta sanjao.

Ne sanjam često. Još rijeđe se sjećam snova. Nisam se sjećao niti ovoga već me par minuta prije pisanja ove zabilješke na taj san nije asocirala komunikacija koja nije imala veze niti s izletima, niti životinjama, pogotovo gmazovima. Kako i zašto je taj zaboravljeni san 'dignut' iz podsvijesti... tko zna... događaji koji slijede možda ukažu da je to bilo 'predskazanje'. :)))

Biti 'prorok u vlastitoj kući' ... to navodno ne funkcionira. Vrijedi li to pravilo i u tradicijskom i spiritualnim okruženju koje mi nije 'kuća'? Stavljam se na 'promatranje' :)

31.01. spomenuta je riječ: navlakuša.