Šum slika prošlosi

U duboki očaj, dok tone duša
i ne može da se smiri, dok nemir ne kuša
sve u sebi jaz sluša,
ta jadna ljudska duša.

Da suza riječ, reči može
niz obraz, stihovi bi da se slože.
Poput kapi koja kapa
riječ bi rekla duša svaka.

I da netko sluša žubor vode
i da nitko tuđu dušu ne bode
i da roditelji djecu ne kude,
da duša na miru bude.

Neka svako sebi svojom rukom
iz bunara ljudskog, makar teškom mukom
uzme tuđe teške dane
i savije se poput grane.

Čovjek neka širi ruke
kuša Isusove teške muke
Duša kada suze pusti
Slobodan može u grob da se spusti.

Ne mora da plače
niti od sreče da skače
Samo da grijehe pokaje
i ljubav drugima da daje.

Kristijan Lukačin
1993.

Rođena vriskom u blatu i krvi
S rzanjem konja i fijukom mača
Grohot i zloba prljave bagre
Nitko ne čuje dječjega plača

Šibanje vjetra, grom: glas od Boga
Ljudine ove ne žele da čuju
Njihov je zakon toljage, krvi
Oko za oko, bulja za bulju

Tužne kolone, taljige bijede
Crveno nebo predskazuje potop
Dok vitezi časni skidaju glave
Zadasi smrti se šire k'o otrov

Kazna je živjet u ovakvom svijetu
Nakaznih duša, krnjih monstruma,
Metamorfoze rajskog vrta
U drač i korov bolesnog uma

Jer život je blato što uprlja čisto
Kaljuža bluda na koncima đavla
Hrđavim nožem je razrezan svemir
Boga - u ime prostačkog slavlja

Majčina njedra - jedina svetost
Grudi joj mazne, tople i čiste
Grle me k sebi da ne vidim propast
Smetlište duša, trulež i gliste

I mi smo jedno - i mi smo isto
Zemlja i mjesec što jako se vole
Za svoj se planet ja držim; i predem
Njene me ruke visinama vode

Samo nas na tren razdvaja zastor
Drhtava lampa, zveckanje zlata
I sjenke tamne, grbave, ružne
Grlenog hropce, znoja i smrada

Bože! O Bože! Ti čuješ moj vrisak
Kad kasno u noći od majke me nose!
Zar ništa na svijetu ne ostaje čisto?
I zar ću i ja postati isto?