Šum slika prošlosi

Šum slika prošlosti...
Tišina pustoši noći, smiruje me.Sjedim tu, pomalo okrutan, pomalo sam.Osluškujem zvuke, što prošlosti, što budućnosti.Svaku misao, svaki trenutak, pomete vjetar.
Svaki crno bijeli san, svaku sliku u boji,odnese, šum vjetra, što oslikava noć.
Tjeraju me ti zvuci vjetra...Kada mi prića po krošnjama drveća...Traži od mene da postanem čovjek.Kada mi prića, raznolikošću valova...Traži od mene da postanem čovjekom.
Traži od mene ono što on nije.A ja sam kao vjerar,Nikada na istom mjestuNikada ista misaoUznemirujem i krošnje i valovePonekad crnim mislima, a ponekad slatkim lažima.
Jedino stalno i njemu i meni,jest treperavost zvijeza, na noćnom ogrtaću života.
Da, slike prošlosti na noćnom nebusu jedina istina koju imamo.
Sve ostalo prolazno je kao vjetarkao ja.
Kristijan. 05.08.2003. Seline-Reljani

Lijepo si sve to napisao. Posebno mi se sviđaju par prvih stihova...I ja znam to stanje, baš sam neki dan razmišljala kako bih to opisala, a eto, našla tu već napisano...